Još fanzin nije propao, mogli bi reći nakon što se koncem prošle godine pojavio novi, peti broj Master Radiation Sicknessa koji je pokrenut prije više od 20 godina, a imao je stanku u izlaženju dugu čak 19 godina.
Naime, u onodobnom bogatstvu pulskih subkulturnih žanrova i podžanrova Master Radiation Sickness bio je fanzin usmjeren ponajprije na metal scenu. Prvi je broj svjetlo dana ugledao u proljeće 1994. godine, a četvrti broj fanzina objavljen je u jesen 1996.
Autori i urednici novog, petog broja su Tea Tidić i Zlatko Gotovac koji je fanzin davno i pokrenuo. Uz njih u ovom novom broju pišu i Karlo Mirković, Mihaela Tikvicki, Aleks Bijažić, Darko Rajić te Dmitriy Morozov. Povod za objavu novog broja Master Radiation Sicknessa, bila je 15. godišnjica Roštiljarke koja je proslavljena prošlog prosinca u klubu Uljanik.
Živa glazbena enciklopedija
Inicijativa za novi život više 20 godina starog fanzina došla je od Tee Tidić, inače novinarke i urednice u Glasu Istre.
- U listopadu prošle godine pričala sam sa Zlajom i došli smo do teme da radijska emisija Roštiljarka slavi nevjerojatnih 15 godina redovnog emitiranja - pa pomislih da bi bilo fora to obilježiti i nečim posebnim, kao primjerice petim brojem Master Radiation Sicknessa. Devedesetih godina Zlajo je napravio i štampao, ili bolje reći fotokopirao, četiri broja tog fanzina, i eto, u prosincu 2015. je objavljen peti broj, kaže Tea Tidić kojoj je glazba važan dio života još od srednje škole, a jedna od tada nezaobilaznih tema razgovora u društvu najčešće je bila metal glazba. Prisjeća se da je 1994. nabavila prvi broj fanzina Master Radiation Sickness koji je upravo bio posvećen metal glazbi, i taj primjerak i danas čuva kao nešto vrlo vrijedno.
Naslovnicu novog broja krasi portret Dine Topčagića, poznate face s pulske scene i žive glazbene enciklopedije, predstavnika mlađe generacije.
Nije bilo dvojbe tko će ići na naslovnicu, Topčagić je odmah odabran za naslovnu stranicu povratničkog broja za koji nije trebalo puno tražiti motivaciju jer, kako kaže Gotovac, "sve se iskristaliziralo u trenutku". Uz 15 godina Roštiljarke, teme broja su klubovi u Moskvi i Rusiji, žene na metal sceni, novosti na pulskoj sceni, a tu su i razgovori s pulskim bendovima.
Brojni kreativci na sceni
U procesu stvaranja fanzina uletjeli su u luđački deadline, što je novinarski termin za situaciju kada pritisnu rokovi za predaju tekstova i dovršenje broja, a Tea Tidić je shvatila kako je pulska scena nevjerojatno bogata i sadržajna pa iako je poznato da tu sviraju razni bendovi, da snimaju, da su kreativni, sve to dobije na težini tek kad se skupi na jednom mjestu.
Kaže da kada je krenula slagati koncepciju za rubriku pulski bendovi, što je trebalo biti objavljeno na jednoj stranici, skupljajući podatke i razgovarajući s ljudima shvatila je da u Puli trenutno djeluje toliko puno bendova da im niti tri stranice nisu dovoljne da o svima naprave makar kratki tekst.
- Tu su još i brojni drugi kreativci, vrlo talentirani fotografi, kipari, slikari i ostali umjetnici… sve su to ljudi koji se promoviraju malo ili nikako, jer sve to rade isključivo iz svog gušta - stvaraju glazbu, fotkaju, slikaju… Jest da se sve što obrađujemo u Master Radiatiation Sickness fanzinu može svrstati u underground, i takve priče rijetko nađu prostor u mainstream medijima, ali mislim da sve to valja zabilježiti, pa makar da ostane dokumentirano. Jer, interesa za takvu vrstu tiskovine definitivno ima - tek što smo napravili peti broj, već je bilo upita kad će sljedeći broj, kaže Tea Tidić.
Kada je novi broj konačno otisnut i pušten u optjecaj, reakcija je bila jako dobra, ekipa se iznenadila i oni koji su znali kako je fanzin prije izgledao, kada su dobili u ruke novi broj rekli su da je ovo zapravo magazin.
Tiskano izdanje se ne zaboravlja
Takva reakcija poticaj je da nastave a plan je da rade dva broja godišnje. Datum objave će biti vezan za održavanje koncertne Roštiljarke u ožujku kao i za Roštiljarka party u prosincu u Klubu Uljanik.
- Od prve ideje da to krenemo raditi, koju je Zlajo objeručke prihvatio, fanzin je polako dobivao formu - a dodatni entuzijazam sam dobila i kad sam vidjela originale fanzina iz devedesetih, i koliki je trud bio potreban da se sve te sličice i tekstovi izrežu i zalijepe na podlogu, pa i da se gdje treba ponešto i docrta, a onda sve to iskopira… Cijela ta kolaž tehnika u današnje vrijeme izgleda kao kompliciran posao zanatlije koji treba imati gomilu vremena i strpljenja. Makar se pomoću kompjutera danas to radi puno jednostavnije, moram priznati da je ipak bilo poprilično posla oko grafičkog slaganja, pisanja, lektoriranja… ali trud se definitivno isplatio, jako sam zadovoljna rezultatom, kad sam u rukama imala štampanu verziju fanzina, bio je to osjećaj sreće kakav se može usporediti primjerice s ritualom kad smo prije dvadesetak godina preskakali marendu da bi mogli kupiti novu ploču od primjerice Iron Maidena u nekadašnjem Music shopu kod nekadašnje Foške, a onda slušati tu ploču stotinama puta za redom… Isto tako sam i fanzin prelistavala puno puta zaredom, makar sam sve tekstove čitala i prije štampanja - ali papirnato izdanje ima svoj šarm, i to se nikad neće promijeniti, kaže Tidić.
- Druga najveća razlika je da se prije tiskovine nije moglo čitati na netu, a danas je Master Radiation Sickness iznimka jer je tu u opipljivom obliku. Ekipi se jako svidjelo jer na ovaj način sve to ima veću vrijednost zbog toga što će ostati, ljudi neće zaboraviti kao da je na netu. Ili kako to slikovito uspoređuje Gotovac: "jedna je stvar kada gledaš reklame za hamburger ili pivo a druga je stvar kada ih uzmeš u ruke i jedeš".
- Danas fanzini u tiskanom obliku ne postoje, barem ja nisam čuo, a nekad ih je bilo u svakom malom gradu barem po dva, kaže Gotovac.
Koliko para toliko tinte
Reakcija na peti broj fanzina je bila dobra iako financijska konstrukcija na koncu nije zatvorena u smislu da se potrošilo više nego što se kasnije refundiralo prodajom. Gotovac je prvo računao da će cijena biti 10 kuna po komadu, ali problem je što se potrošilo puno tinte, puno crnila jer je fanzin tiskan na crnoj podlozi pa je cijena došla do 27 kuna po komadu iako je fanzin potom prodavan po 20 kuna.
Troškove tiskanja financirali su Tidić i Gotovac, a Loris Peruško iz death black grupe Dark Omen dao je sto kuna, a radi se o mladom bendu na pulskoj sceni, prosjek 18 godina, koji sviraju metal. Gotovac je pogotovo oduševljen reakcijom mlađe ekipe:
- Klinci su skužili da je ovo neka vrijednost i dali su novac što je potpuno drugačije razmišljanje od generalnog stava da je sve bezvrijedno. Tek kada vidiš ovakav fanzin u rukama vidiš da mjuza i dalje živi. I starija i mlađa ekipa se nabrijala, kaže on.
Idući broj trebao bi izaći 18. ožujka, na još jednoj Roštiljarci, no sada će se slagati na bijelu pozadinu pa će biti manje tiskarskih troškova, možda će se povećati i broj stranica, a bit će izvještaja iz Londona i Srbije uz osvrte na lokalnu scenu i još neke stvari, a naslovnica je već spremna.
- Fanzin štampamo po već uhodanom principu - štampamo za onoliko para koliko imamo, s obzirom da još nemamo sponzore, od prodanih primjeraka si malo refundiramo trošak i to je to. A za daljnju distribuciju - koga zanima fanzin, može ga kopirati od onog tko ga je kupio, kaže Tea.
Na Facebooku je napravljena stranica Master Radiation Sickness Fanzine (https://www.facebook.com/masterradiationsickness/), gdje se sve može pročitati, a uskoro će biti stavljen i link gdje se može skinuti verzija za printanje, a Tidić i Gotovac definitivno preporučaju čitanje u tiskanoj verziji.
- Nitko ne bi rekao, ali neke stvari mogu i dalje živjeti. Pokazujemo da neke stvari mogu i dalje funkcionirati ako se to prezentira na pravi način i ako je sadržaj dobar, zaključuje Gotovac.
Uradi sam princip
Fanzini su kao tiskovine koje su objavljivali fanovi nekada bili neizbježni pratitelji subkulturne scene pa su i Pula i Istra kao žarišta undergrounda njima obilovali. Novo vrijeme donijelo je i novu tehnologiju pa je i fanzine lakše izraditi doma na kompjuteru, nego što je nekad bilo tekstove pisati na pisaćoj mašini pa ih sa slikama rezati, lijepiti i kopirati, ali princip je uvijek ostao isti a to je onaj amaterski ili u najboljem slučaju poluprofesionalni, samoinicijativni i po svojoj suštini entuzijastični uradi sam princip. Daleko od službenih tokova, fanzini su bili i prostor slobode za one koji su se u njima izražavali. (Mladen RADIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)