Izložba kemigrama "Fotografije uma" Dejana Štifanića, fotografa i fotoreportera Glasa Istre, uz nastup pulske grupe Urar koja će tom prilikom predstaviti svoj neobjavljeni debi album, otvorit će se večeras, s početkom u 20 sati, u pulskoj Galeriji Makina. Izložba će biti otvorena do 19. prosinca.
Ovom se izložbom Dejan Štifanić, dugogodišnji fotoreporter Glasa Istre, poznat prvenstveno po svom dokumentarističkom pristupu fotografiji, predstavlja novom serijom radova u tehnici kemigrama. Kustos izložbe Sebastijan Vojvoda piše u katalogu i ovo: "Izgledajući kao fragmenti, tragovi, znakovi, sjećanja ili snovi, ostavljaju prostor imaginacije otvoren za različite interpretacije, pretvarajući svijet stvari u svijet vizija oslobođenih tereta prikazivanja vanjskog ili perspektivnih konstrukcija u trodimenzionalnom prostoru".
- Okretanjem tom principu intuitivnog, naslućenog, slučajnog i apstraktnog značenja, Štifanić više nije opterećen fotografskom tehnikom, kreće se prema elementarnoj, eksperimentalnoj fotografiji, manipulirajući njezinim izražajnim potencijalom. Proširujući područje svog vizualnog istraživanja, autor ispituje likovne vrijednosti kroz kemijsko-fotografske postupke, odnosno stvara slikarske forme i narative kroz specifičan tehnički, kemijski i fizički proces. Rezultat tog procesa je fizička slika natopljena psihičkim atributima i autoreferencijalnim estetskim kvalitetama, zaključuje Vojvoda. Kolegu Štifanića pitamo o čemu je riječ.
- To nisu fotografije. To su, zapravo, kemigrami, slike nastale direktnim utjecajem kemikalija na foto papir. Tehnika jest fotografska, ali nisu fotografije nego su kemigrami. Riječ je o "fotografijama bez fotoaparata". Fotografije se pišu svjetlom, a ovdje pišem kemikalijama. Mogli bismo reći da je to jedan, uvjetno rečeno, primitivan način izražavanja. Netko je rekao "post-apokaliptična umjetnost". Kad bude nestalo struje, filmova, baterija i svega, ljudi će ponovno pisati kemikalijama po papiru, ili strugati po kamenu, što već.
- Je li izbor kemigrama rezultat zasićenosti fotografijom i postojećom tehnikom fotografiranja?
- Moguće je da je zasićenost, a moguće je da je to, za mene, iskorak u nepoznato. Iz fotografskog zanata iskoračio sam u slikarstvo, premda se ne smatram slikarom, niti sam nastojao slikati nešto ili crtati. Jednostavno sam, uvjetno rečeno, prepustio da slučaj napravi svoje na toj slici, a energija je moja. Dakle, kemija plus energija.
- Što biste rekli onim tradicionalistima koji u prvi plan guraju autora i njegovu vještinu da izrazi nešto univerzalno, nešto što će svi shvatiti ili doživjeti, bilo tužno, radosno, šokantno.
- Vještina mi u umjetničkom izričaju nije na prvom mjestu, kao ni autorova priča o djelu. Svijet je prepun 'presavršenih' fotografija. To mi ne znači ništa. Bitna mi je emocija i naboj koje djelo nosi. Važno mi je da li je autora u trenutku stvaranja pratila sila ili nije. Na koncu, vještina ponekad može i kočiti autora.
- Ali taj slučaj?
- Zanimljivo je kod tih radova baš to što svatko na tim slikama može pronaći nešto svoje. Tako ljudi pronalaze značaj i vizije koje nemaju nikakve veze sa mnom. To je razlika od čiste fotografije koja jest to što jest, a ovo može biti štogod. Netko je rekao da su to apstraktni fotografski akvareli. Drugo, moje autorstvo je i izbor mojih radova, i to ima neku svoju priču… Taj iskorak je meni bitan jer sam iskoračio u nešto nepoznato. Moglo je biti potpuni promašaj, možda još bude, iako su zasad dobre kritike kolega fotografa i slikara likovnjaka. Riskirao sam. Pokušao nešto potpuno drukčije. To je svakako moja priča, moje viđenje slikarstva i fotografije. Ali i refleksija vremena u kojem živimo, okruženja.
- Svi znamo što je energija, a opet, nije uhvatljiva. Kako bi je opisao u ovom procesu?
- To je moja individualna energija, ono što ja jesam. Ili ono što jest svatko od nas. Ako ja prolijem kemikaliju po papiru, bit će drukčije nego kad ti proliješ. Sve ono što ja jesam, i kakav sam nastao u ovih 43 godine, što sam sve vidio, gdje sam bio, s kim sa se družio, što sam jeo… Sveukupnost svega toga sam ja i to je ta energija. I na ovom stupnju mog života ja sam napravio to.
- Što vam je najbolje u novinarskoj fotografiji, od koje živite?
- Najviše me ispunjava ono čega više gotovo i nema u hrvatskim novinama, a to je reportaža. Ti se nađeš na jednom mjestu i kroz sedam do deset fotografija moraš prikazati što se na tom mjestu događa, što se događa nekim ljudima, dakle biti oči nekome tko nije tamo bio prisutan. Šteta je što je reportaža skoro pa nestala iz hrvatskih novina. Dakle reportaža, ali i portretna fotografija.
Direktna inspiracija - Željko Jerman
Dejan Štifanić je dugogodišnji fotoreporter Glasa Istre, osnivač i voditelj udruge Studio KaPula, član zadruge Praksa, autor više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao u projektima koji uključuju fotografiju, video, glazbu i kazalište. Živi i radi u Puli.
- Koji su fotografi izvršili velik utjecaj na vas?
- Vezano za ovu izložbu, valja spomenuti pokojnog Željka Jermana (1949. - 2006.), autora koji je radio sjajne kemigrame. On mi je bio direktna inspiracija. Od domaćih fotografa tu je na prvom mjestu Mladen Tudor, koji nije toliko poznat, ali po meni jedan do najboljih; pa Ivan Posavec, Josip Klarica, svi fotografi Ferala, a od stranih češka škola Josef Koudelka, Jan Saudek, pa Richard Avedon iz New Yorka u portretnoj fotografiji, Aaron Siskind… (Zoran ANGELESKI)