Pulska violončelistica Mariaberta Blašković u posljednje vrijeme niže uspjeh za uspjehom. Posljednji je bio skladanje glazbe za predstavu "Hana & Hana" osječkog HNK-a. Diplomirala je violončelo na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, u klasi prof. Valtera Dešpalja. Kroz godine studija bila je članica Dešpaljeve "Cellomanije", koja je pratila i čelistu Michu Mayskog. Postdiplomski studij za komornu glazbu završila je u Italiji. Osim klasične glazbe, bavi se i svim ostalim glazbenim stilovima: od baroka s originalnim instrumentima, preko izvorne keltske glazbe do one alternativne. Više su puta kritičari istaknuli da su njezin anđeoski glas i čelo poseban spoj koji ne ostavlja ravnodušnim.
- Autorica ste glazbe za predstavu "Hana & Hana". Kakvo vam je bilo to skladateljsko iskustvo?
- Ovo je bila jedna od predstava koja me izrazito kvalitetno ''izmorila'' po pitanju intenziteta i brzine rada, i na tome sam zahvalna. Uz to, radila sam sa sestrom Petrom Blašković. Imala sam jako malo vremena i iznimno puno glazbenih brojeva za skladati, snimiti, podešavati. Bilo je puno promjena i dodavanja glazbe iz dana u dan, ovisno o tome kako su se scene, gluma ili pokreti mijenjali tijekom proba. Takav ritam rada iziskuje veliku koncentraciju, i naravno konstantan, jak fokus da bi se uspjelo glazbom uprizoriti sve ono što traži scena, redatelj, glumački ritam, tekst, i to u što kraćem vremenu.
- Danas u svijetu vlada svojevrsna "čelomanija", svi su ludi za ovim instrumentom. Kakve su realne mogućnosti jedne čelistice da se probije i afirmira? Može li to učiniti svirajući klasičnu glazbu, ili treba pak predstavljati pop, rock ili jazz repertoar?
- Ima sedam milijardi ljudi na Zemlji. Ne bih se usudila reci da znam kakve su realne mogućnosti jednog čeliste ili čelistice da se probije i afirmira, i tko sam ja da kažem da li to mora biti kroz klasiku ili kroz pop. Svatko ima svoje životne putove. Ako je osoba odlučila kročiti jednim određenim putem, i ako uistinu zna da je to pravi put za nju, onda sve što mora učiniti jest da to što radi, radi iskreno, što bolje može, bez osvrtanja na to da li će uspjeti u odnosu na nekog drugog.
- Zašto ste odabrali violončelo? Je li je taj instrument ispunio Vaša očekivanja?
- Moj upis u glazbenu školu se desio ovako: ''Dobar dan, ja bih svirala flautu.'' ''Nema više mjesta na flauti, malena.'' "Ah, što ja znam, ima li mjesta na gitari?'' ''Nema ni na gitari.'' 'Onda ništa." ''Mala, dođi ti meni na čelo!'' To je bilo to. Dakle, nisam ja izabrala čelo, nego je čelo izabralo mene. Iako sviram ostale instrumente onoliko koliko mi treba za koncerte ili snimanja, čelo je u potpunosti ispunilo moje potrebe za instrumentima. Neću reći da je ispunilo moja očekivanja jer očekivanja nisam nikad ni imala. Bolje nikad ništa očekivati. Znalo je čelo što meni treba u životu! (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.