Upravo ovako mora ispasti kada se jedna cjelina, jedan filmski roman raskoli na dva dijela, pa umjesto cjelovitog djela imamo dva preduga eseja koja ne funkcioniraju samostalno, a gledano s odmakom i pojedinačno gube onu primarnu ekspresivnost koja bi trebala dati odgovor na jedno vrlo dubiozno pitanje kao što je seksualnost žene.
U "Nimfomanki 2" zapravo pratimo nastavak onoga što Joe prepričava o sebi (Charlotte Gainsbourg) prebijena i utopljena u krevetu slučajnog prolaznika Samuela (Stellan Skarsgard), koji nam sada otkriva da je zapravo aseksualno biće i djevac na pragu osamdesetih.
Zašto je to važno istaknuti? Prije svega da bismo shvatili težinu problema koji Joe nosi i stiska između svojih butina kao ovisnica o seksu, što je građanski uljuđeni izraz za nimfomanku, a zahvalni slušač i voajer je ona druga i drugačija strana seksualnosti na čijem je stolu i meniju žena i njena pohota, zapravo onaj njen ključni moment koji ju određuje i pokreće kada želi (i da ju ne boli glava) i kada bi drugi to htjeli (što je već silovanje). Ta dubioza žene i njenog davanja bez ograda, ali i njenog nepristajanja bez volje, ovdje se samo provlači kao zaboravljeni motiv iz prvog dijela o ljubavi kao tajnom začinu seksa.
Mladu Joe u interpretaciji Stacy Martin malo vidimo u nastavku, ali se vraća ona djevojčica u kojoj se prerano probudio osjećaj nadahnuća - uzvišenosti - kada je ležeći u prirodi osjetila toplinu među nogama. Istovremena naslada u orgazmu i strah od grijeha rezultirali su priviđenjem dviju boginja - pohotne rimske Mesaline i babilonske božice Nimrode - čiji su likovi s djetetom u naručju bliski Mariji Majci pa se onda javlja i kajanje. Kada uranja u te događaje i reminiscencije režiser te lebdeće kadrove izdiže iznad stvarnosti i daje im božanska obilježja, čak i glazbenim koralima, kao u prvom dijelu s psihodeličnim rockom.
Naime, između Joe i Samuela je dosta moraliziranja i ispravljanja, pogotovo kada ona napušta dijete da bi čekala u redu da ju životinjski bičuje doktor K. (igra ga prvi pobjednik Motovuna, sada već odrasli Jamie Bell). Tu se prije svega nazire Von Trierova biografska crta odrastanja uz "krive" roditelje, zatajenu vjeru, ispitivanje granica tolerancije, odnosno onoga što Joe ovdje naziva licemjerjem u kojemu se svijet podijelio na one koji glasno govore što ne misle, i one koji misle, a ne govore, dok je svaka zabrana i spočitavanje prva cigla izvučena ispod zida demokracije.
Ako ćemo to primijeniti na žensku i mušku seksualnost, onda je nimfomanka Joe poštenije i iskrenije biće, uz sve svoje slabosti i propuste u kojima je svjesna toga i živi pod tim plaštem, nego kreposni djevac koji životne mudrosti i pamet, pa i ono malo seksualne spoznaje, crpi iz knjiga, i to uglavnom onih filozofskih, a spreman je docirati njoj koja je dotakla i sam rub devetog kruga. (M. ĆURIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU