Najprije je krenulo s jednom malom skupinom, a onda više nitko nije ostao sjediti. Topli pljesak prolomio se dvoranom "Dinko Lukarić", Nikola Plećaš zaradio je ovacije za sve što je dao riječkoj košarci u dresu Kvarnera, ali i hrvatskoj i svjetskoj košarci krajem šezdesetih i u sedamdesetima.
Barem je riječka košarka uspjela napraviti iskorak ove sezone?
- S obzirom na stanje u posljednjih deset godina, napravljen je korak naprijed. Taj korak treba održati, ne smije se dozvoliti povratak unatrag, već treba nastojati biti još kvalitetniji kako bi se došlo do nekadašnjih visina, plasmana među četiri hrvatska kluba koja će se boriti za prvaka države.
Skandirali su vam "sveti Nikola". No, "sveci" moraju proći svoju Golgotu. Vi ste ju prošli kasnije?
- Nažalost, nisam jedini. Činjenica je da ova država ne prepoznaje kvalitetu, godinama nije marila za dobar sport, a pogotovo za svoje sportaše. To je na neki način normalan put života u državi u kojoj sam odrastao.
Vi ste jednu svoju medalju osvojili u Ljubljani. Trideset i tri godine kasnije Slovenija je domaćin EP-a, a Hrvatska čeka medalju od 1995. godine?
- Volio bih da osvojimo medalju, ali ne vjerujem da ćemo u tome uspjeti. Ne dok se ne vratimo korijenima, a to je kvalitetan rad s mladim igračima, sa zaljubljenicima u košarku. A njih ćemo dobiti samo onda kad se škole košarke neće plaćati. Danas, kad roditelji nemaju novca, kad jedva mogu djetetu kupiti tenisice za bavljenje sportom, još moraju plaćati da bi se dijete bavilo sportom. Zato se, nažalost, sportom ne bave oni koji to vole, već oni koji mogu platiti. Kad izbacimo plaćanje i dovedemo kvalitetne trenere koji će tu djecu naučiti igrati košarku, a ne da prvoga u mjesecu moraju platiti članarinu, tada ćemo imati kvalitetnu košarku. Ako krenemo s kvalitetnim radom, uspjeh reprezentacije košarku bi vratio na drugo mjesto, jer nogomet je nedodirljiv.
Kad smo kod Ljubljane, od priprema za Svjetsko prvenstvo 1970. nosite brkove?
- Četrdeset i dvije godine... Obrijao sam ih u Ljubljani, ali poslije ih nisam brijao.
To je samo jedna od nekoliko velikih medalja koje ste osvojili?
- Svaka medalja ima svoju draž. Ta draž je tim veća što smo bili stvarno veliki prijatelji. Dogodilo se što se dogodilo, ali u toj reprezentaciji bilo je svih nacionalnosti, ali to nam nije bilo važno.
Imate li neki trenutak koji vam je ostao u posebnom sjećanju?
- Nažalost, ne! U košarci sam doživio toliko toga neugodnog da mi u tom sportu više ništa nije drago. Drago mi je kad se ljudi sjete da sam bio u nekakvoj sredini u kojoj se dobro igralo i u to vrijeme bilo je sjajnih rezultata. (Razgovarao Zlatko HORVAT/NL)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.