Ovoga proljeća bilježimo stotu godišnjicu rođenja velikog hrvatskog fizičara, filozofa, književnika, borca za mir, Ivana Supeka (rođen je 8. travnja 1915., a preminuo 5. ožujka 2007.). U znak te značajne godišnjice objavljen je zbornik radova "Preživljavati usprkos" (Izvori, Zagreb, 2015.) kojega je uredio dr. Nikola Biliškov, znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković, aktivan u Sindikatu Akademska solidarnost i u Udruzi Zelena akcija. Biliškov je u knjizi okupio autore koji s raznih društvenih aspekata, uz i kroz misao Ivana Supeka, promatraju današnjeg čovjeka i društvo, pozivajući na obnovu humanističke misli, koja se u aktualnom trenutku pokazuje kao trag svjetlosti prema kojoj treba ići. O knjizi i temama koje promatra razgovaramo s dr. Biliškovim.
Kako je došlo do ideje da načinite jednu ovakvu knjigu, nadahnutu humanističkom misli akademika Ivana Supeka?
– Imao sam snimljen jedan intervju s portala Connect, s prof. Supekom, iz 2006. godine, i taj intervju me motivirao. Supeka sam upoznao godinama ranije, najvećim dijelom kroz njegove knjige, a i kroz neke njegove javne nastupe, na nekim prosvjedima… U vrijeme dok sam studirao, mi studenti smo ga zvali na fakultet, da nam održi neka predavanja. Uvijek me kod njega fasciniralo to što je bio čovjek velike širine, a opet je i kroz tu svoju širinu uspijevao zadržati dubinu. Neke rečenice koje je on kazao u tom intervjuu osobito su me se dojmile, jer je kazao da mi kao nova generacija trebamo nastaviti tamo gdje njegova nije uspjela. Osjetio sam se pozvanim da okupim ljude svoje "srednje generacije", te da pokušamo kroz njegovu misao, koja nam je bliska i srodna, promatrati trenutnu situaciju kroz razne društvene aspekte.
Spominjete utopijsko i distopijsko sveučilište. Što bi to značilo, kako to sagledavamo danas u kontekstu našega društva, i okolnih društava?
– Tekst na tu temu napisala je Dijana Ćurković, ona daje dvije moguće vizije razvoja sveučilišta u bliskoj budućnosti. Jedna je utopijska slika, gdje je sveučilište očuvalo svoju autonomiju kroz odlučivanje iznutra, direktnom demokracijom. To je sveučilište koja proizvodi znanje, a ne puke informacije. Takvo sveučilište nije puki proizvodni pogon za proizvodnju radne snage, nego mislećih ljudi. Naravno da sveučilište mora stvarati ljude koji će se ipak moći negdje zaposliti, ali to ne smije biti prevladavajući cilj, kako je to danas. Druga vizija je distopijsko sveučilište, koje je produkt tekućih neoliberalnih reformi koje i na sveučilištu, i na ostalim znanstvenim i visokoobrazovnim institucijama profit stavljaju na prvo mjesto, ponovno ispred čovjeka.
Iz kojih sve sfera dolaze autori tekstova u knjizi?
– Tu ima i znanstvenika, ljudi koji dolaze iz prirodoslovnog područja, tu je Hajrudin Hromadžić koji je antropolog, Srđan Gavrilović koji je arhitekt… Htio sam nekoga iz tog umjetničkog, tehničkog područja, jer je Ivan Supek naglašavao da ljude uvijek treba sagledati u cjelini njihovog djelovanja, i kroz znanost, i kroz umjetnost i kroz filozofiju. I ima filozofa... Višnja Jankov pisala je o Martinu Heideggeru, Ivana Zagorac… Donosimo i tekstove Saše Blagusa i novinarke Marine Kelave o aktivizmu, koji je blizak Supeku. Tu je i Tomislav Tomašević te Goran Jeras. Jezikoslovka Dijana Ćurković također je jedna od autorica …
Temeljna ideja knjige jest da je humanizam potrebno obnoviti, odnosno kulturu u najširem smislu, to jest upravo taj spoj znanosti, umjetnosti i filozofije. S druge strane, svjesni smo da se nalazimo, kako vi kažete u knjizi, "u epohi agresivne relativizacije dvaju fundamentalizama, kapitalističkog, liberalno tržišnog, i vjerskog, neokonzervativnog", što su dosta nezahvalne okolnosti.
– Danas puno govorimo o neoliberalnom kapitalizmu, koji je, kao pojam, inflacijom i izgubio dio svog sadržaja. Supek je to dobro definirao s dvije riječi, »kapitalistički fundamentalizam«, i to mi se čini da je točno. Također, i u Hrvatskoj, i u svijetu danas svjedočimo retradicionalizaciji društva, vidimo jaku eskalaciju vjerskih fundamentalističkih pokreta, koji nemaju nikakve veze s iskrenom religioznosti, kao što je sada do ekstrema otišla Islamska država, koja je postala globalna opasnost. S druge strane veliku globalnu opasnost predstavlja ekonomski ili kapitalistički fundamentalizam, koji je proizašao iz čikaške škole. Alternativa toj ekonomskoj dogmi koja vlada velikim dijelom svijeta, postala je apsolutni imperativ čovječanstva.
Nedavno izašla knjiga Naomi Klein, "This changes everything", govori o klimatskoj krizi kao jedinstvenoj prilici za prijeko potrebnu radikalnu promjenu sistema, želimo li opstati ne samo kao civilizacija, nego kao biološka vrsta. Mi često, opet precjenjujući sebe, govorimo o spašavanju planete Zemlje od negativnih posljedica našega djelovanja, ali zapravo mi moramo spasiti sebe, jer mi smo ti koji ćemo ustvari nestati, ako dalje nastavimo ovim trendovima kakvi danas prevladavaju. Često se čovjeku čini da nema alternativu, a ustvari alternativa postoji, samo se treba pokrenuti.
Glavna postavka humanizma je da je čovjek taj koji je prvi, iznad svega…
– Da, u takvu misao će se kleti mnogi, ali često samo na deklarativnoj razini. Možemo razlikovati više humanizama, na primjer religijski, gdje je nešto apstraktno kao Bog na prvom mjestu. Nama je danas potreban jedan obrat, da stanemo na loptu i kažemo – mi smo jedina vrijednost za koju se moramo zalagati, a ne za neke apstraktne konstrukte koje čovjeka, a onda i cijelu prirodu, bacaju u drugi plan. Papa Ivan Pavao II rekao je da je ekološka kriza kriza morala, i najveći pad čovjeka kao takvog. Da bi ostvario svoj humanistički cilj, čovjek mora naučiti poštivati i svu prirodu uokolo sebe, kontekst u kojem se nalazi. Humanistička misao provlači se na različitim razinama i kroz različite kulture, samo je potrebno na njoj i raditi.
No vidimo da se humanistička misao danas zatire. Danas je došlo do toga da, kao što je kazao prof. Supek, imamo znanstvenike i umjetnike koji djeluju, ali bez vlastita uvjerenja. Prof. Supek je to tumačio kao rezultat vladavine neoliberalnog tržišta, koji kod čovjeka proizvodi pohlepu, uvjerava ga da ne postoji niti smisao, niti bilo kakva uvjerenja i stavovi, već samo profit i slava. Iz tog ugla gledano, humanistička misao je jako ugrožena danas?
– U akademskoj zajednici to izravno vidimo na sustavnom zatiranju humanističkih znanosti, koje se otvoreno nazivaju "manje vrijednima" i "parazitskima", onima koje nisu "prave znanosti". Svjedočimo novinskim kampanjama usmjerenima protiv humanističkih znanosti i ljudi koji se njima bave. To je potpuno pogrešno, to je simptom zatiranja humanizma u cjelini. S druge strane, među nama prirodoslovcima je dosta raširen dojam da su reforme znanosti i visokog obrazovanja dobre za nas. No to naravno nije istina. To ćete vidjeti odmah čim otvorite bilo koji obrazac za projekte u znanostima, gdje se inzistira na tome da vaše istraživanje ima predvidljive rezultate, i da odmah na početku kažete gdje će se vaše istraživanje moći primijeniti. Negdje 20-ih godina prošlog stoljeća, veliki fizičar Werner Heisenberg je lijepo rekao da upravo to zatiranje fundamentalne znanosti vodi raskidanju zdrave interakcije znanosti i tehnike.
Prirodne znanosti su u velikoj krizi, jer mi smo kroz te projekte prisiljeni raditi istraživanja koja će dovesti do nekih predvidljivih rezultata, koji će, na neki način, biti profitabilni. Mi se moramo ponašati kao poduzetnici, a to ipak nije naš posao. To je simptom koji pokazuje da je cijela humanistička misao u jednoj velikoj krizi, a zajedno s njom i čovjek kao utopijsko biće. Danas se sve mjeri kroz profitabilnost, tržišne vrijednosti i stvaranje dodatne vrijednosti. Sve je prepuno tih fraza. Rječnikom neoliberalnog kapitalizma ne možete napisati ništa poetski, jer taj je rječnik u potpunosti bezdušan. A čovjeka trebamo shvaćati kao razumno, ali i kao duhovno biće, koje ima svoje osjećaje i koje nastoji u svaki svoj posao unijeti i svoju osobnost.
U jednom tekstu kažete da je "kapitalistički fundamentalizam najpodmuklija ideologija totalitarizma, jer je posve obezvrijedila sve ideje i ideale". Mi danas zapravo, iako većina ljudi to ne želi tako vidjeti, živimo u totalitarnom društvu…
– Da, ovo je totalitarizam, preoblikuje nas protiv naše volje. Većina ljudi živi u nekoj vrsti ropstva, dužničkog ili egzistencijalno uvjetovanog.
Kako ostvariti, i je li to uopće ostvarivo, da tržišno-korporativna logika bude zamijenjena logikom humanizma? Vi u knjizi ističete da je to ostvarivo putem odgovornosti prema vlastitom radu…
– To je pitanje dosta kompleksno, mislim da ne možemo uzeti nekakav recept, ili nešto što će nas preobratiti. Ali ta odgovornost je nešto što je simptomatski jako izgubljeno i mislim da je ona ključ. Meni je moj djed običavao pričati kako su nekada majstori koji su sudjelovali u izgradnji neke zgrade ili nekog stroja uvijek s ponosom isticali – "Ja sam to radio!". Danas kroz tu veliku parcijalizaciju rada čovjek gubi osjećaj o svojoj ulozi u konačnom proizvodu, ne vidi da je on tu učinio nešto vrijedno, čemu se može na neki način i diviti. To je također jedan od simptoma ovog našeg današnjeg vremena. Opet ću navesti Naomi Klein, koja je u svojoj knjizi o klimatskim promjenama, "This changes everything" isticala mnoge pokrete koji danas donose sjeme pozitivne promjene. Postoje pokreti za prava domorodaca, pokreti za prava zajednica koje žive tradicionalnim životom… Ja mislim da puno možemo naučiti od zajednica koje žive tradicionalnim životom, koje žive u i s krajem u kojemu žive, koje ga dubinski osjećaju. Tu ne govorim o ranije spomenutoj negativnoj retradicionalizaciji, nego o vraćanju vrijednostima koje su tradicionalne, ali nas vode prema održivom društvu. Čini mi se da tu ima mnogo prostora. Zato sam ipak, unatoč svemu, i dalje optimist. Mislim da u malim vrijednostima i malim stvarima imamo jako veliku snagu.
Vi ste autor jednog poglavlja u knjizi gdje problematizirate suvremeni sustav znanosti i visokog obrazovanja, kažete da je tu također tržišno korporativna logika prožela sustav, da se pojam "društva znanja" treba shvatiti kao još jedno sredstvo porobljavanja čovjeka .
– Da. O tome je puno pisao i Hajrudin Hromadžić u svom tekstu koji je također u knjizi. Meni je tu jako zgodno kao polazište upotrijebiti misao filozofa Milana Kangrge, gdje on razlikuje intelektualce i inteligente. Postoje mnogi znanstvenici koji su znanstvenici od devet ujutro do pet popodne, a poziv nas kao znanstvenika je u stvari puno širi od onoga što radimo u laboratorijima i studentskim salama. Na neki način to je posao koji se radi dvadeset i četiri sata dnevno.
Danas imamo puno ljudi koji su jako dobri stručnjaci u svome području, koji će odlično napraviti posao kojim se bave, ali nisu sposobni svoja istraživanja sagledati iz drugih uglova. Upravo to dovodi do potpune neodgovornosti prema vlastitim otkrićima i konzekvencama koje one donose. Mislim da jedan intelektualac treba biti sposoban sagledati i posljedice svojega rada, nastojati da te posljedice budu pozitivne, ne negativne. Naš kemičarski rad ne bi trebao završavati u tvornicama oružja, nego mora biti posvećen dobrobiti društva.
Jedan od temeljnih humanističkih koncepata je solidarnost, nešto čega danas kronično nedostaje. Ivan Supek govorio je da političari ne bi trebali biti plaćeni, da je to rad koji bi trebao biti temeljen na principu dobrovoljnosti, i da se, ako je netko plaćen za bavljenje politikom, i to puno više od ostalih, stvara politička profesija, koja misli samo na svoj interes.
– Čovjek bi trebao težiti ostvariti utopijski humanistički cilj, a to je čovjek kao utopijsko biće, o čemu je govorio filozof Milan Kangrga. Vjerojatno nikada nećemo doći do tog cilja, ali to nas ne sprječava da tom cilju težimo. S druge strane, imamo francuskog filozofa Alaina Badiou-a, koji govori o subjektivizaciji kroz stvaranje nadindividualnog subjekta. Čovjek zapravo kroz svoje djelovanje izlazi iz svojih okvira koji su mu zadani biologijom. On sebe tako širi na druga ljudska bića, i na taj način se briše granica između individua, i stvara se osjećaj povezanosti s drugima. Tu onda dolazimo i do solidarnosti. Kao ljudska bića moramo nastojati razvijati osjećaje suosjećanja prema svim članovima našeg društva. I to je ta solidarnost u humanističkom smislu, to je opet jedan utopijski cilj, o kojemu su mnogi pričali.
Čovjek je uvijek spreman učiniti jedan korak naprijed, a onda dva tri koraka unazad, što smo vidjeli i s mnogim eksperimentima kao što je bio socijalizam, i slično. To su sistemi koji su završili tako kako jesu, iako su u svojim temeljnim postavkama imali velike vrijednosti. Ali mislim da mi, bez obzira na sve to, moramo težiti pozitivnim ciljevima koji su u temelju ne samo političkih ideja, nego i vjerskih, religijskih koncepata. Isto tako, da bi izgradio sebe, čovjek mora izgraditi jedan zdravi odnos sa svojim okolišem, i sa prirodom oko sebe. O tome je dosta pisao Tomislav Tomašević u svom tekstu. On govori o tome da princip solidarnosti ne trebamo razvijati samo s pripadnicima naše, ljudske vrste, već i sa svim drugim živim bićima, s biljkama i sa životinjama. Kroz takve odnose čovjek gradi održivu budućnost, koja je preduvjet opstanka čovječanstva i izgradnje utopijskog čovjeka.
Jedna od ideja koja se susreće u knjizi jest i da je potrebna kvalitetnija komunikacija između znanstvenika i umjetnika danas…
– Supek je često isticao kako je izgledao znanstveni rad u vrijeme njegovog boravka u Leipzigu, kod profesora Heisenberga, gdje je i doktorirao. Heisenberg je stvorio fundamentalne koncepte na kojima se temelji kvantna mehanika, koja opisuje svijet na jedan način koji je radikalno drugačiji od onoga kako ga opisuje klasična fizika. Rad u tom njegovom seminaru nije se ograničavao samo na rad na Institutu gdje je on i radio, nego se odvijao velikim, čak i većim dijelom u njegovom privatnom stanu, a i u stanovima drugih znanstvenika koji su tada razvijali tu novu fiziku, koja je sasvim preokrenula našu sliku svijeta. On opisuje kako su si oni međusobno čitali knjige, raspravljali o likovnim djelima, o slikama i skulpturama, slušali glazbu, netko bi svirao klavir, i slično, što je bila matrica kroz koju su oni u razgovoru razvijali teorijske koncepte, koji su onda bili ugrađeni u sav onaj matematički formalizam kvantne mehanike. To je bio simpozij u antičkom smislu riječi, jer simpozij u svom izvornom značenju znači opuštena diskusija o određenoj temi uz vino. To je bio jedan način djelovanja koji je u današnjoj znanosti potpuno nezamisliv. Naravno da se tu usporedo razvijala i filozofija, koja je bila temeljena baš na toj interakciji znanosti i umjetnosti.
Čovjek bi trebao shvatiti da je on biće koje djeluje i kroz znanost, i kroz umjetnost i kroz filozofiju, i kroz sve druge oblike svoga rada. Da bi uopće mogao shvatiti sebe kao jedno kulturno biće, treba shvatiti kulturu kao cjelinu svega toga. Danas ćete često čuti znanstvenike da kažu kako godinama nisu pročitali knjigu, jer za to nemaju vremena, ili da ne žele ići na izložbe i slično, a s druge strane umjetnici će vrlo rijetko biti spremni pogledati čime se to znanstvenici bave. Izgubljena je zdrava interakcija među poljima. (Tatjana GROMAČA VADANJEL)