Kako bližnjemu rasvijetliti istinu a da se još više od nje ne udalji? Kada bi mi tko kazao da ne valja ono što cinim tj. da ne živim kako treba, najvjerojatnije bih se uvrijedio, burno reagirajuci, doveo bih u pitanje vjerodostojnost onoga tko se to usudio iznijeti.
Ipak, da nisam u pravu, možda najbolje govore dvije cinjenice: stanje duha i namjera sugovornika. Zašto mi je duh nemiran i goropadan za razliku od smirenog dušebrižnika? I nije li mi doticni u dobroj namjeri htio ukazati da nešto opasno za moju egzistenciju valja odstraniti? Možda stojim na rubu litice a da toga nisam svjestan.
Na koji mi se nacin može netko obratiti da dobijem pomoc koju ne želim? Pomaže li direktna otvorenost ili blaga uvijenost? Nije se tolika prašina podigla zbog lutke, vec na vidjelo izviru istinski problemi koje treba rješavati. Ljudima je potrebno obracenje - mora se odbaciti staro, ali dobrovoljno.
Kada djeca pretjeraju u nepodopštinama, roditelj mora presjeci takvu zaigranost. Porastu li djeca, moguce je da se usprotive njegovu autoritetu. Crkva nije tu da povladuje puku, vec da cini svako dobro za nj, ukljucujuci i upozorenja. Ako i bude prognana, treba trpjeti za narod, jer ona ne uzvraca silom i poniženjima.
Duh laži providan je i nedosljedan, ali prihvacen od mnogih. Za njega je jednako grješna stvar biti pedofil kao i imati 70 godina i povuci se u samocu pred navalom znatiželjnih novinara.
Cinjenica je da smo svi braca. Nema nikakvoga razloga da se dijelimo, dapace, valja se darivati jer nam je isti cilj - živjeti u radosti, medutim vanjska radost i vanjski mir nisu oni pravi. Što treba više nego sebe pronaci?