U rovinjskom Monviju u petak nastupa ikona bosanske narodne glazbe Halid Bešlic. Karijeru je zapoceo još prije 32 godine objavljivanjem prvog singla; iza njega je 18 albuma, milijuni prodanih ploca i brojni hitovi. Njegovi obožavatelji isticu njegov glas, vjecite stihove i veliko srce, a cijene ga, ili ga bar ne osporavaju, mnogi koji ne slušaju narodnu glazbu.
Koliko Vas je uvrijedilo što su Vam ljetos zabranili koncert u pulskoj Areni?
- Da Vam pravo kažem, nije me uopce uvrijedilo.
Povjerenstvo za ljetne programe u Areni utvrdilo je da "ne udovoljavate kulturno-umjetnickim standardima za održavanje u prostoru koji ima status kulturnog dobra".
- Pa, ako su oni to tako formulirali, neka im bude.
Izjavili ste da Vas ta pjesma, "U meni jesen je", najbolje opisuje.
- Pa jest. Taj momak koji je napisao pjesmu zove se Zoran Kesic; završio je akademiju, i to odsjek kompozicije, znaci najvece škole za to. Pogodio je tekst koji je sudbinski vezan za mene, za moju dušu, za ovu našu Bosnu, za naš svijet koji je rasut po cijelom svijetu. U meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljece.
S tom ste pjesmom napravili iskorak iz narodne prema zabavnoj glazbi.
- Tako je, tako je. To je prava pop pjesma koju sam otpjevao s francuskom harmonikom. Pjesmu mi je pohvalilo puno ljudi koji imaju profinjen ukus, koji slušaju ozbiljnu muziku, rock muziku…
Glazbeni kriticar Ilko Culic smatra Vas notornim narodnjakom.
- A 'ko je taj tip?
Jedan od najutjecajnijih glazbenih kriticara u Hrvatskoj.
- Ne znam, nisam procitao. Ja ne kažem da sam roker.
Ali niste ni turbo folk.
- Kakav turbo folk, ba? Taj isti kriticar nema pojma što je to. To je jedna situacija koja se klati. Turbo folk je jedna prica u kojoj su turske, grcke, arapske pjesme prepisane ovdje; napisani su tekstovi, uz totalno drugaciju ritmiku koja nije imanentna našim prostorima. Ta ritmika zove se turbo, to je motor koji pokrece te pjesme. To nisu autenticne pjesme s ovih prostora. Moje su pjesme maltene sve balade. Doduše, imam ja i dosta pjesama koje su klasicni narodnjaci. Imam veliku karijeru, imam 150 pjesama.
Isti kriticar tvrdi da spadate u krug pjevaca novokomponirane narodne muzike koji je vec pjesmom "Necu, necu dijamante" ubrzao proces propadanja sevdalinki.
- Možda ima donekle tome mjesta. Ljudi 'oce nešto novo, a svatko sebe traži. Ja sam tada bio mlad. Ta je pjesma bila veliki megahit, ali ona ima u tekstu sevdah: dijamanti, brilijanti, suho zlato… Samo je melodija bila brza i za to vrijeme predinamicna. I taj ritam devet osmina, koji se više koristi u Makedoniji i južnoj Srbiji. A u to vrijeme sam snimio "Zlatne strune", koja miriše na Dalmaciju.
Jedan Sarajlija rekao je za Vas: "Ovaj ce pjevati dok je živ". No, ipak u nekim medijima najavljujete postupni odlazak sa scene. Izjavili ste: "Svjestan sam da me narod voli, ali i da se polako trebam opraštati od naroda."
- Možda još jedan komercijalan album. (Razgovarao Zoran ANGELESKI)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. CIJELI INTERVJU CITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PETKA 27. KOLOVOZA.