Kolektivna civilizacijska svijest pamti vijetnamsku sliku gole uplakane prestravljene djevojčice koja trči nakon napada napalmom. Svježi je primjer iz izbjegličkog vala fotografija malog Aylana Kurdija koji mrtav leži na plaži. Na ovim je prostorima šokantna bila fotografija obješene Feride Osmanović nakon što je izašla iz srebreničkog pakla, koju je snimio vrsni fotograf Darko Bandić. Nagrađivana, pak, fotografija, na kojoj u iračkom zatvoreničkom logoru u Najafu 2003. godine otac, glave prekrivene crnom vrećom, tješi svog četverogodišnjeg sina posebno je dirnula potpisanog novinara.
Očaj 60-godišnje majke na pogrebu 11-godišnjeg sina u pojasu Gaze, palestinska djevojčica u agoniji na pogrebu sestre, brata i majke; migranti u suton na hrvatskoj i srpskoj granici dio su izložbe 40 crno-bijelih fotografija Hrvoja Polana "Priče o besmislu" koja se večeras, s početkom u 20 sati, otvara u Dnevnom boravku Rojca. Iz perspektive žrtava, izložba ilustrira sve apsurdne posljedice koje društveni sukobi ostavljaju iza sebe, snažno podsjećajući da je fotografija najbolji medij za širenje zaboravljene empatije. Pritom se ne kaže uzalud da slika vrijedi tisuću riječi.
"Priče o besmislu" sastoje se od četiri različite vizualne priče. Prva govori o djeci u Gazi i podacima da čak 82 posto djece pati od teškog ili najmanje umjerenog PTSP-a. Druga govori o učincima američke invazije na Irak; razlog američke invazije bilo je navodno iračko posjedovanje oružja za masovno uništenje, iako nikakvi dokazi o takvom oružju nikada nisu pronađeni. Broj smrti u Iraku penje se do nevjerojatnih 1,4 milijuna, broj ratne siročadi jedan milijun, a četiri milijuna ljudi izbjeglo je iz svojih domova. Treća priča je o separacijskom zidu kojeg Izrael gradi prema Palestincima na Zapadnoj Obali i ljudima odsječenima s obje strane te nemogućnosti pristupa školama, bolnicama, poslu zbog zida. Četvrta je priča o izbjeglicama snimljena prošle godine na hrvatsko - srpskoj granici, koja također govori o količini patnje koju ljudi, ponajviše djeca, trpe zbog ratnih sukoba.
Hrvoje Polan se 25 godina bavi news i dokumentarnom fotografijom. Radio je za brojne novine i agencije, od Feral Tribunea do Reutersa, zadnjih desetak godina za Agence France Presse. Danas je freelancer. Objavljivao je u svim vodećim svjetskim medijima (IHT, The Guardian, Newsweek, Time…); pokrivao je sve ratove te socijalne konflikte na prostoru bivše Jugoslavije, Albanije, Iraka, Gaze, Zapadne obale… Jedan mu je rad uvršten u kolekciju "100 najboljih slika dekade 1990-2000", koja je izložena u Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku. S Hrvojem smo razgovarali dan uoči otvorenja pulske izložbe.
- Je li nužno da fotografija koja prikazuje besmislenost ratovanja bude šokantna? Je li šok nužan za poticanje empatije, suosjećanja sa žrtvom, time i osnaživanja pritiska javnosti na prekid konkretnog sukoba?
- Ljepota i snaga fotografije je u njezinoj višeslojnosti i, po meni, uopće nije potrebno da fotografija bude šokantna. Ono što današnja javnost podrazumijeva šokantnim, svojevrsni je emotivni patos i pravo je pitanje zašto nam treba sve jači podražaj da reagiramo. Fotografija nije samo prva, u ovom slučaju što vi pitate, ona drastična stvar na slici. Fotografiju određuju i mnoge druge stvari kao i kontekst u kojem je snimljena, pa način na koju je iščitavamo zavisi i od razumijevanja konteksta. Na kraju krajeva, fotografija je izrazito subjektivan medij, koliko god se govorilo da fotografija ne laže. To je samo nečija interpretacija situacije, viđena kroz komad tehnike s bezbrojnim varijantama načina upotrebe. Fotografija je, s druge strane, još uvijek izrazito vjerodostojan medij ako je znamo iščitavati. Što sve ne znači da fotografija ne mora biti šokantna, naprotiv. Šokirati se znači da ti mozak radi dobro, vjerojatno ćeš se usput zapitati što te to toliko šokiralo, pa ćeš razmišljati o onome što si vidio. Znaš, i prije slike mrtvog malog Aylana Kurdija objavljeno je tisuće jakih slika izbjeglica; pitanje je zašto je bilo potrebno baš mrtvo dijete da izazove toliku reakciju. Mislim da to govori o mentalnoj podkapacitiranosti društva, pa tako i empatiji koju spominješ. Sami smo si krivi za to. Sami smo pristali da budemo prezasićeni banalnim i jeftinim, pa onda sada laprdamo kako nam je, eto, zamisli - loše. Naravno da su se onda oko slike malog Aylana digli dežurni dušobrižnici, baš kao i u slučaju Feride Osmanović i mnogih drugih, kako je to nemoralno i strašno pokazivati takvu fotografiju. Pa je li fotografija nemoralna i strašna ili su strašni stvarnost i pripadnici vlastite vrste koji su ga ubili, kao i, usput budi rečeno, milijune ostale djece? Takvi licemjeri koji zatvaraju oči pred "strašnom" stvarnošću u stvari govore o svojoj mentalnoj lijenosti da se pozabave uzrocima onog što ih je uznemirilo. Šok definitivno nije nužan, ali je vidimo, očigledno i nažalost, potreban.
- Fotografirali ste rat više od 20 godina, u Hrvatskoj i vani. Nagledali ste se užasnih slika. Kako sačuvati profesionalnost i zdravlje pred tolikim udarom zla?
- Fotografirao sam ja i druge stvari, ne samo ratove, ali sam se nekako izoštrio za sukobe i sve što uz njih ide. Ne postoji univerzalni odgovor na ovo pitanje jer ne reagiramo svi jednako na podražaje. Činjenica jest da je snimanje patnje prilično loš posao po psihičko zdravlje. Ja sam pronašao svoj balans tako što sam usporio u životu. Dvadeset godina agencijskim ritmom bio sam drilan da je sporost mana, onda sam otkrio da je u biti vrlina. Priroda i planina, između ostalog, pomogla mi je da pronađem kontakt sa samim sobom. A bez kontakta sa samim sobom ne mogu biti u kontaktu ni sa kime.
- Izložba je nastala prošle jeseni na poziv vodstva PRESS film festivala u Kostajnici. No, tamo je naprasno skinuta nakon skandaloznog uvodnog govora HSS-ove političarke Marijane Petir. Što se dogodilo?
- Dogodilo se to da je europarlamentarka Marijana Petir jedan protokolarni moment na velikom kulturnom događaju iskoristila kao platformu za širenje govora mržnje i slanje ksenofobnih poruka. Dakle na PRESS Film festivalu, nakon otvorenja izložbe, gdje je bila pozvana da pozdravi okupljene, ona si je uzela za pravo da održi ostrašćeni govor o "genocidu nad kršćanima", o nužnosti abortusa, o prijetnjama koje dolaze od strane izbjeglica koji mijenjaju našu demografsku sliku itd., itd. u već klasičnom stilu njenog nacionalno ograničenog intelekta. Nekolicina nas je napustila dvoranu zbog njenog govora, a ona je izazvala opću sablazan među prisutnima. Par dana kasnije, kad je Fairpress izašao s pričom, izjavila je da je to "sve demokracija i sloboda govora". Međutim, Marijana Petir je pobrkala lončiće jer govor mržnje nema ništa sa slobodom govora i to je konstrukcija koju i ona, kao i svi njeni desni prijatelji vrlo rado i svjesno brkaju. Posljedica reakcije na njezin skandalozan govor je da su njezini ljudi u turističkoj zajednici grada trenutno skinuli moju izložbu. HND je tada stao iza mene i skinutu smo izložbu postavili u Novinarskom Domu u Zagrebu. Mislim da joj je to bila dobra lekcija. Nažalost, nitko od mainstream medija nije o ovome izvijestio, što je isto indikativno.
- Koliko su se uvjeti rada i tretman fotografije u ratu na prostoru bivše Jugoslavije razlikovali od onih na stranim ratištima?
- Ovih je dana u Zagrebu završen festival fotografije Organ Vida, u okviru kojega je Sandra Vitaljić postavila izvrsnu izložbu "Lekcije iz 91", okupivši fotografe sa svih strana po prvi puta zajedno. U okviru postavke bile su isprintane naslovnice tadašnjih novina sa svih strana. Ja koji sam iz te profesije i koji sam manje-više vidio sve te naslovnice s ovih ili onih strana, smrznuo sam se vidjevši sve te pozive na linč i ratnu propagandu. Istovremeno, fotografije su visjele na zidu, lišene svakog dodanog, izmišljenog konteksta, što je sve skupa bilo fenomenalno. Znaš, ja sam na samom početku svoje karijere 1992. godine snimio i u Feralu objavio fotografiju svoje tadašnje urednice Slobodne Dalmacije Olge Ramljak u vrlo bliskom gugutanju između Tuđmana i Šuška. To je bila fotografija koja je najslikovitije prikazivala stanje slobodnih medija tada u Hrvatskoj. Naravno da sam zbog toga drugi dan odletio s posla. Lako je možda meni pričati jer sam radio u Feralu i Reutersu, gdje nisam imao dodira s cenzurom, ali daleko od toga da nisam znao što se zbiva i mediji zaista nisu bili slobodni tada i upravo takav je bio i tretman fotografije. Činjenica je da je tada fotografija primarno upotrebljavana u ime određenog političkog narativa. Neki su smatrali da je to u redu, neki nisu, ali su pristajali na to, o čemu svatko može imati svoje mišljenje, ali stvar je i u tome da su neki ljudi bili zastrašivani, istjeravani i ubijani zbog fotografija, kojima su urednici svojim naslovima i potpisima određivali kontekst. Zbog toga postoji nečija odgovornost. Odgovornost je stvar koja se na ovim prostorima vrlo lako zaboravlja. Glavnina tih likova koji su usmjeravali kontekst vizualnog sadržaja u korist jedne nacionalne agende je na istim pozicijama i danas ili su to, u najboljem slučaju, njihovi najbolji učenici. Sanda Vitaljić je nakon izložbe napravila panel gdje su opet, po prvi puta, fotografi s jedne i druge strane razgovarali o objektivnosti fotografije u tadašnjim vremenima i uopće, o vlastitim iskustvima. I ako me društveni angažman uopće zanima, onda ne mogu dovoljno naglasiti koliko je ovo bila važna stvar za ovdašnje fotografe i medije. Nažalost, na popunjenom panelu nisam vidio niti jednog fotoreportera. Tužno.
Tretman fotografije na stranim ratištima je vjerojatno sličan kad pričamo o nekim lokalnim medijima, ali drugačiji kad pričam o agencijama koje još zadnje drže do mantre "objektivnosti", koliko se objektivan može uopće biti uz činjenicu da ti više kontrolu nad objavljivanjem svoje fotografije nemaš i ne znaš gdje će izaći i u kojem kontekstu. Međutim, to što ne znam gdje je tko i kako objavio moju fotografiju, ne čini me manje odgovornim za to.
- Što je to što, unatoč besmislenosti, angažmanu mirotvoraca i očitim posljedicama svakog rata u povijesti, tjera ljude u rat? Koliko je lako elitama manipulirati strahovima, zatim i agresijom običnih ljudi?
- To je teško pitanje. Čudna smo mi vrsta i nisam siguran da za sada naša evolucija ima dobru krivulju, za razliku od drugih. Sišli smo s drveća, prohodali, osmislili jezike, stvorili muziku, usavršili mašine, udvostručili volumen mozga… a sve da bi lakše istrebljivali i sebe i druge i vlastito stanište. Osim ako ovih četiri milijarde godina nije tek zrnce prašine u beskrajnom vremenu. Mislim da elite vladaju na temelju podjela i straha i sve potječe od toga da se naglašavaju naše različitosti, a ne sličnosti. A elitama je onoliko lako manipulirati našim strahovima koliko im mi dopustimo. Tu već dolazimo do pitanja obrazovanja i razmišljanja vlastitom glavom.
- Izložba ne obuhvaća niti jednu fotografiju iz zadnjih ratova na ovim prostorima, kada ste radili za Reuters i Feral Tribune. Zašto?
- Moje formativne fotografske godine vezane su za Feral i za Reuters. Radeći za Feral, ja sam radio unutar jednog prostora slobode i nisam imao problema s cenzurom, posljedično s tim ni autocenzurom, za razliku od mnogih. S druge strane, radeći za Reuters mogao sam 'real time' gledati kako izgledaju slike mojih starijih kolega (razgovaramo o vremenu prije interneta), i na taj način učiti. Za Feral tada nisam radio top news stvari, jer em nas to nije zanimalo, em smo bili mali i siromašni. Ja u ratu nisam bio u Sarajevu, ali sam bio u Usori, Odžaku i sličnim bajnim malim mjestima. Iskreno, mislim da je razlog zašto iz tog razdoblja nema slika taj što sam bio mlad i nisam znao vizualno ispričati priču. "Pričama o besmislu" pokušao sam ispričati neke stvari koje sam ili započeo tada na terenu ili sam ih vidio, ali zbog agencijskog ritma nisam stigao u njih ući. Osim toga, još uvijek tražim dosta svojih negativa iz tog razdoblja. Vjerujem da će i fotografije iz Ferala jednom doći na red. Meni bi bilo zanimljivo vidjeti kako sam to gledao onda.
- Kako se informirate? Koje domaće i inozemne medije čitate; gledate? Kojim medijima vjerujete?
- Naše novine i našu TV baš i ne čitam i ne gledam, jer je to karikatura koja s novinarstvom nema veze, čast rijetkim iznimkama. Pronašao sam neki svoj mali način filtriranja bitnih od nebitnih informacija. Mislim da zaista ne trebam pročitati stotinjak tekstova da zaključim da je Petrov ili Karamarko ili Milanović kvaran lik. Većina informacija danas ionako je u 'real timeu' na društvenim mrežama. Ako me baš nešto izrazito zanima, gledam da provjerim priču na par strana.
- Zbog Vaše 'nepoželjne' fotografije na dan oslobađanja Knina, objavljene tada u Feralu, a na kojoj se vidi kako skupina ljudi pristigla vlakom iz Splita pljačka kninsku robnu kuću, trpjeli ste prijetnje smrću, a nedavno ju je netko skinuo s vašeg Facebook profila. Što to govori o našem društvu?
- To je bilo nekoliko fotografija iz reportaže napravljene za Feralu nekoliko dana nakon Oluje. Dvije fotografije eksplicitno pokazuju pljačku kninske robne kuće od strane ljudi kojima je država omogućila besplatan prijevoz vlakom iz Splita u Knin, mada za nekakav organizirani povratak zaista nije bilo nikakvih uvjeta jer je na terenu vladao kaos i bezakonje. I svi su znali zašto taj vlak služi. Tada kada je reportaža objavljena redakciju Ferala čuvala je policija zbog brojnih prijetnji. Prošle godine, na obljetnicu Oluje, potaknut grandioznom vojnom paradom u Zagrebu, koja slavi samo jedan politički narativ i doslovno briše patnju onih drugih kao da ničeg problematičnog nije bilo, postavio sam te dvije slike na svom FB profilu i napisao da se zbog tih kokošara i marodera, potaknutih, a kasnije i neprocesuiranih od strane države, ja ne želim sramiti. Reakcije su bile svakojake, no zanimljivo je iz današnje perspektive što je bilo sa onim negativnima. Prijetnji je bilo podosta i bile su zaista odvratne, pa čak i do toga da mi se poručivalo da znaju gdje živim i da dolaze po mene. Ako maknem sa strane "argument" predsjednika bivše cehovske udruge koji me također napao da su tada postojale "ljepše teme" za snimanje - o čemu mi se kao fotografu, a ne službeniku trenutnog političko-ratnog marketinga potpuno deplasirano izjašnjavati - ostaju dvije prilično velike teme za razgovor iza ovoga sto se zbilo. Prvo je pitanje gdje smo mi odmakli kao društvo ako se mene zbog tih fotografija napada jače nego prije 20 godina? Nigdje. Obzirom da su fotografije bile povučene s mog profila i to bez objašnjenja ostaje i drugo veliko pitanje - tko su ti ljudi koji kao tzv. "administratori" stoje iza velikih društvenih mreža kojima mi dajemo toliku moć kontrole nad informacijama o našim životima? Danas su društvene mreže preuzele ulogu koju su mediji imali nekad, a mi ništa ne znamo o tim ljudima, niti smo ih na ta mjesta izabrali kao relevantne. Ponekad su to ljudi, ponekad algoritmi. Da groteska bude veća, mi smo tada sve prijetnje smrću prijavljivali administratorima, ali nikakve reakcije nije bilo, no slike pljačke povučene su vrlo vjerojatno na prijavu tih istih probisvijeta koji su prijetnje i upućivali. Takva praksa je najnormalnija i danas, pogledajte govor desnih portala po Facebooku. Sve govor mržnje i pozivi na linč. I nikom ništa. (Zoran ANGELESKI)