Na aktualnom satu tekućeg saborskog zasjedanja zastupnica Mosta Ines Strenja Linić optužila je Uljanik grupu za loše stanje u riječkom 3. maju, te zbog duga prema dobavljačima i kooperantima, kao i novčanim pozajmicama među tvrtkama unutar grupe izrazila sumnju da se poslovanje Grupe temelji na sličnim obrascima kao u slučaju Agrokor. Njezine tvrdnje, kao i odjek koji je ta priča imala u javnosti, bile su povod za razgovor s predsjednikom Uprave Uljanik grupe Giannijem Rossandom.
- Iznesene su prilično ozbiljne optužbe na račun poslovanja Uljanik grupe. Je li stanje u 3. maju doista tako loše kako tvrdi zastupnica Strenja Linić?
- Puno je toga pogrešnog izrečeno, a postavljena je i teza iz koje bi se dalo zaključiti da je 3. maj loš zbog Uljanika. To nije tako, a da bih to obrazložio moram se vratiti korak unatrag i pojasniti kako je uopće došlo do toga da riječko brodogradilište postane dio Uljanik grupe. Prije pet godina, 2012. smo kontaktirani prvi put i zamoljeni da se uključimo i pokušamo spasiti situaciju u 3. maju. Situacija je tada bila takva da je 3. maj uz pomoć Republike Hrvatske već bio ušao u program restrukturiranja i bio saniran od svih postojećih dugova, a država je za to potrošila 5 milijardi i 200 milijuna kuna. Usto, u programu je bilo predviđeno još 800 milijuna kuna koji će se utrošiti za ponovni ulazak u proizvodnju i prilagodbu u naredne četiri i pol godine. Međutim Hrvatska je tada bila u postupku pristupanja Europskoj uniji, a potpisanim predpristupnim sporazumom sva brodogradilišta su morala biti privatizirana, dok bi ona za koja se ne pronađe vlasnik morala ići u likvidaciju. Za riječko brodogradilište, sanirano, s dobrom bilancom i bez dugovanja unatoč velikog napora države nitko nije bio zainteresiran, nije bilo partnera na tržištu koji ga je htio kupiti i koji bi nastavio proizvodnju s njim. Tada smo kontaktirani od strane države da li bi se uključili u tu priču, iako smo tada i sami bili na rubu restrukturiranja. To restrukturiranje bilo bi, doduše, daleko, daleko manje vrijednosti od one koja je tada utrošena u ostalim brodogradilištima, međutim njime bi otvorili dodatne probleme državi, a i 3. maj bi, nakon što je u njega uloženo 5,2 milijarde kuna, morao u likvidaciju. Gašenje 3. maja bio bi problem i za Uljanik, jer bi nestala kritična masa u samoj hrvatskoj brodogradnji, a opstati i živjeti sam u ovom poslovnom okruženju nije bilo jednostavno.
Pregovaračka moć
- Spomenuli ste da ste i u Uljaniku tada razmišljali o restrukturiranju, zbog čega ste od toga odustali?
- Pored neriješene financijske situacije i nesanirane brodogradnje, tada nismo još bili pozicionirani ni na tržištu visokosofisticiranih brodova. Tada smo isporučili četiri dredgera, odnosno jaružala i imali mogućnost potpisati sljedeća dva visokosofisticirana broda. To je za nas u tom trenutku bilo ključno, jer je to bio onaj trenutak u kojem ili ugrabiš svoju šansu i kreneš naprijed ili je propustiš i ostaneš ukopan u mjestu. Isporukom tih brodova mi smo stvorili situaciju da je gotovo sve što se danas gradi u Puli u sferi visokosofisticiranih brodova, međutim u 3. maju to još nije tako.
- Kakvu ste situaciju zatekli u 3. maju?
- Zatekli smo situaciju da brodovlasnici nisu željeli ugovarati brodove u Rijeci. Kad smo mi došli u 3. maj, u prvih godinu dana susreli smo dva tradicionalna trećemajska brodovlasnika, međutim oni s obzirom na to da je knjiga narudžbi 3. maja bila popunjena baržama i da u dvije godine nije izgrađen niti jedan brod, nisu željeli ugovarati daljnje poslove. Tada smo "progurali" jednog našeg tradicionalnog brodovlasnika koji je čitavu flotu izgradio u Uljaniku. Nagovorili smo ga da on bude prvi koji će graditi brod u 3. maju i to je pokrenulo priču s mrtve točke. Danas je 3. maj proizvodno, organizacijski, projektno, ekonomski i na sve druge načine integriran u Uljanik grupu i namjera je postepeno i to brodogradilište pozicionirati na tržištu visokosofisticiranih brodova. 3. maj iskreno, ni dan danas sam za sebe ne uspijeva dobiti takve poslove, ali imamo model kojim ugovaramo poslove na razini Uljanika d.d. te ih onda posredno izgradimo na riječkim navozima, a vjerujemo da ćemo s vremenom uspjeti u toj namjeri da takve brodove i ugovorimo na 3. maju. Bura koja se sad bespotrebno stvara u javnosti čini sve osim što pomaže u tom pogledu. Daleko teže je uvjeriti brodovlasnika da krene u neki posao, ako se stvara atmosfera koja stavlja upitnik nad to hoće li taj dogovoreni posao biti realiziran ili ne.
- Uljanik je, dakle, u tu priču uskočio kako bi na neki način pružio ruku državi i spriječio likvidaciju brodogradilišta u čiju je sanaciju utrošeno više od 5,2 milijarde kuna. Jeste li imali uvjeta sa svoje strane?
- Recimo da u tom procesu razgovora o preuzimanju 3. maja nismo imali jaku pregovaračku moć. Naš zahtjev, ne uvjet, već više zamolba državi bila je da nam se pomogne u popunjavanju kapaciteta, jer kad smo ulazili u posao imali smo izvjesno godinu i pol do dvije praznih navoza pred sobom i jedni i drugi. Razgovor se vodio o tome da se napravi program obnove domaće flote koji bi se podijelio po hrvatskim brodogradilištima kako svi skupa ne bi ušli u tu rupu nezaposlenosti, kako bi zadržali kontinuitet i digli odmah 3. maj. To su bili razgovori i naše želje koji se nisu nikad ostvarili. Ne mogu za to nikoga optuživati da je nešto obećao, a nije izvršio, ali je činjenica da se to nije realiziralo. Drugo što smo tražili da se svakako riješi bilo je praćenje financiranja na državnom nivou preko HABOR-a. I taj sustav je zaživio, ali punih 20 mjeseci nakon preuzimanja 3. maja, odnosno zaživio je de facto u veljači 2015. godine. Najveći dio problema koji su nastali u procesu i koji se tiču kašnjenja isporuke brodova i svega onoga što se na ta kašnjenja nadovezuje, jest taj kasni start. Konkretno, krenuli smo kasnije u izradu brodova jer smo kasnili s avansnim garancijama.
Avansna garancija
- Što konkretno za brodogradilište znači kašnjenje s avansnom garancijom?
- Kad se potpiše ugovor, dok se ne uplati prvi avans za ključnu opremu, onaj koji daje ključnu opremu ne daje ključne podatke za tu opremu. A kad nemate ključne podatke za opremu nemoguće je projektirati brod, odnosno projektira se na način da se mnoge stvari moraju pretpostaviti, pa se kasnije ti operativni nacrti moraju prepravljati. Kasnim startom stvorila se gužva u projektnom uredu, a to je rezultiralo kašnjenjima i u daljnjem procesu. Međutim, mislim da je sad dobro vrijeme da se sve skupa na neki način "resetira". Ono što smo nesporno dobro napravili jest to da smo si dali generalno dobru šansu pozicionirajući se na području visokosofisticiranih brodova i kad riješimo još neke pretpostavke ekonomskog karaktera imat ćemo stabilnu i dobru perspektivu ispred sebe, jer smo na tom području postali prepoznatljivi. Kad govorimo o specijalnim brodovima onda govorimo o dvije odvojene niše. Jedna niša su brodovi za rad na moru, a to su dredgeri, hoperi i jack-up platforme, odnosno više-manje ono što smo u posljednje vrijeme gradili u Uljaniku, dok su druga niša cruiseri.
- Zastupnica Strenja Linić izrazila je sumnja da je državni novac uplaćen 3. maju korišten za pozajmice društvima unutar Uljanik grupe. Kako to komentirate?
- Novac koji je iz države došao u 3.maj potrošen je bilančno po lipama u ono za što je bio namijenjen, odnosno tamo gdje je i trebao biti potrošen. Izvan toga 3. maj smo ipak uspjeli podići na nekakav output i u tom razdoblju o kojem razgovaramo je imao više od 1,8 milijardi kuna prihoda od prodaje, odnosno prihode izvan programa restrukturiranja. Jedan dio tog novca smo koristili za pozajmice unutar sustava, jer je 3. maj integriran unutar sustava i problemi u sustavu bi značili i probleme u samom 3. maju. Te pozajmice su uredno evidentirane u bilanci, uredno tamo stoje i nitko nije otkrio ništa novo, jer ništa nismo ni skrivali. Bilance se objavljuju na burzi kvartalno i sve je to tamo vidljivo. Namjera je to vratiti u što skorije vrijeme. Isto tako, provlači se, rekao bih i zločesto, jer svi znaju da to nije tako, informacija da 3. maj danas nema ugovora za nove gradnje. 3. maj nema ugovore na 3. maju, jer ih je problem ugovoriti na njih, ali zato postoje ugovori na Uljaniku d.d. koji se dijele na oba brodogradilišta. 3. maj je nakon realizacije integracije u Uljanik grupu dobio dio nadgradnje koji je središnji za čitavu grupu, odnosno isti model vrijedi za oba brodogradilišta. Ta nadgradnja, projekt, planiranje, razrada, konstrukcija, sve je na Grupi i zbog toga postoji veza i funkcionalna isprepletenost unutar nje. Radi se o istoj djelatnosti, 3. maj je integriran u Grupu i bez te integracije ne bi opstao.
Regresne mjenice
- U medijima se spominju i regresne mjenice, odnosno poslovanje Uljanika po "modelu Agrokora". Jeste li dobavljačima i kooperantima nudili takav način naplate potraživanja?
- Mjenice nismo nikad koristili na način na koji ih je koristio Agrokor kako nam se pokušava imputirati. U poslu s dobavljačima koristili smo, na zahtjev dobavljača, faktoring za naplatu jednog dijela naših obaveza prijevremeno ili za naplatu potraživanja kad smo kasnili zbog problema u financiranju, ali nikad niti smo radili, niti smo nudili mjenice na način kako se to radilo u Agrokoru. To nije bila politika društva, a oni koji tvrde da su se s time sretali u poslovanju s Uljanikom, neka imenom i prezimenom kažu tko im je to nudio.
- Je li danas 3. maj društvo koje je u lošijoj poziciji nego što je bio 2012. godine?
- 2012. godine 3. maj je dovršavao jedan asfalter koji je gradio od prije, a u knjizi narudžbi imao je nekoliko barži koje se ne mogu usporediti s brodom, jer nemaju veze s brodom, i nije mogao ugovoriti ništa. Danas je 3. maj u outputu nešto iznad dva broda, što još uvijek nije dovoljno i manje je od ona tri koja smo im bili namijenili, ali za to postoje i objektivni i subjektivni razlozi među kojima su najvažniji ono spomenuto kašnjenje avansnih jamstava. Cilj restrukturiranja i privatizacije 3. maja je bio taj da 3. maj bude u stanju i dalje postojati nakon okončanja postupka restrukturiranja i to je definitivno postignuto. Danas 3. maj postoji i funkcionira. Imamo određenih problema koji su se reflektirali na cijelo društvo koje živi i posluje u Hrvatskoj i imamo problema kao i mnogi drugi sustavi. Zbog tih problema smo se, smatram, neopravdano našli na meti javnih prozivki zbog kojih jako puno energije u posljednje vrijeme moramo ulagati kako bi poslovne partnere uvjeravali da njihovi interesi u sklapanju ugovora s nama i odabirom naših brodogradilišta neće biti ugroženi.
- Kakva je situacija s radnom snagom, ima li na području dovoljno kvalificiranih radnika za poslove koje trebate u brodogradnji?
- Nema dovoljno radne snage, pogotovo stručne radne snage. Prema tome, ono što mogu reći već danas je da ćemo u sklopu programa restrukturiranja koji se radio duže vremena, a sad je zgotovljen, definitivno smanjiti kapacitete i da ćemo se koncentrirati jedino i isključivo na visokosofisticirane brodove koji će nam dati opstojnost na tržištu, uz diverzifikaciju djelatnosti. To reduciranje kapaciteta će nam dati daha da zadržimo stručnu radnu snagu, jer problem je kad postoji broj, a ne postoji stručnost. Nažalost, danas je situacija takva da među 6.500 ljudi, u što su ubrojeni i kooperanti, nisu svi na potrebnoj razini stručnosti. U Uljaniku imamo znanje, ali ono nije toliko široko rasprostranjeno. Upravo zato idemo na program u kojem je znanje apsolutno bitno, ali uz manji broj ljudi i manji output koji će imati veći efekt, koji je bolje plaćen i koji će moći izdržavati te ljude. Želimo se fokusirati na ono u čemu smo najjači. Smanjenje broja radnika u Grupi definitivno neće biti na osnovu otpuštanja, već, kao i dosad, sustavnog upravljanja dobnim odlascima, prekvalifikacijama, promjenom modela organizacije te, naravno, smanjenjem kooperacije. Ništa od toga se ne može i neće dogoditi preko noći. (RAZGOVARAO Milan PAVLOVIĆ)