U jednom intervjuu nakon izlaska njegovog novog albuma "Push The Sky Away" Nick Cave pokušao je opisati svoje manijakalno ponašanje na pozornici riječima: "To sam samo ja kad imam loš dan". Preksinoć u Ljubljani, međutim, bio je to za legendarnog australskoga glazbenika, ali i za sve koji su te večeri došli u dvoranu Tivoli, jako, jako dobar dan. Savršen dan, kako bi rekao nedavno preminuli Lou Reed.
Iako je iza njega 15 studijskih albuma s pratećom grupom The Bad Seeds, kao i mnoštvo dodatnih projekata, poput nedavno upokojenog Grindermana, zatim pisanja romana i scenarija za filmove, 56-godišnji Australac s engleskom adresom upravo proživljava novu kreativnu mladost, svoj autorski vrhunac.
Kao što je "Push The Sky Away" svojom melankoličnošću, intimnošću i minimalizmom osvojio kritičare, ali i publiku - album je u osam zemalja nakon pojavljivanja izbio na prva mjesta top-lista - u Caveovom najnovijem koncertnom ukazanju vidjeli smo karizmatičnog pjevača u posebnom, veličanstvenom izdanju. Nikada, naime, Cave nije kontrolirao situaciju na pozornici i u dvorani kao što je to činio sada: poput kakvog mučenika, karizmatičnog propovjednika, odjevenog u crno satensko odijelo, oboružanog ogrlicama i prstenjem, Cave je puna dva sata lebdio na rukama svojih vjernih fanova a da u nijednom trenutku stvar nije izmaknula kontroli.
Dok su prijašnji Caveovi koncerti redovito nalikovali na nekontroliranu erupciju, ovaj je koncert imao svoju dramaturgiju. Najviše pjesama, čak pet, bilo je sa zadnjeg albuma, i one su odsvirane vjerno, bez radikalnijih naknadnih zahvata (uz iznimku furioznog finala "Jubilee Street"), no kod starijih pjesama - a čuli smo pjesme sa svih albuma - vidjeli smo Cavea kao savršenog interpreta vlastitih pjesama, kao pripovjedača koji priča priče, kao čovjeka koji nas želi uvjeriti u vlastitu viziju svijeta, viziju u kojoj nema puno sreće i radosti, koja je katkad mračna i teška, no koju zato ne smijemo tek tako odbaciti.
I kao što rekosmo, set-lista je bila brižljivo odabrana. Koncert je započet i okončan prvom i zadnjom pjesmom s novog albuma, "We No Who U R" i "Push The Sky Away", no njihovu prigušenost savršeno je nadopunio "Tupelo", pulsirajuća parabola o Elvisu i njegovu mrtvom bratu prvorođencu. Ovdje moramo spomenuti "Red Right Hand", "West Country Girl", "From Her To Eternity" i "Mercy Seat", pjesme koje su se u novim aranžmanima činile svježijima no ikad, no nakon laganijeg dijela, u kojem smo čuli "Into My Arms", "People Ain't No Good" i "Love Letter", vrhunac je pripao produljenoj, "dramatiziranoj" verziji pjesme "Stagger Lee" i intenzivnoj "Higgs Boson Blues" sa zadnjeg albuma. Bis, na kojem je Cave izveo četiri pjesme - više nego na drugim koncertima ove turneje - zaključen je himničnom "Papa Won't Leave You, Henry".
Novi-stari Cave i ovaj put potvrdio je svoju privrženost ljubljanskoj publici, u kojoj su, kao i uvijek dosad, osim Slovenaca prevladavali brojni Hrvati, ali i Talijani i Austrijanci. Nigdje, naime, Cave nije tako toplo dočekan kao na ovim našim prostorima, još od prvog nastupa u Ljubljani 1987. godine. Odonda je Cave u Ljubljani nastupio čak devet puta, i još nekoliko puta u Zagrebu, a ljubljanskoj publici i ovaj se put odužio na osobit način. Na kraju koncerta, naime, prvi put na ovoj turneji, posebno za ovu publiku, Cave i band odsvirali su pjesmu "Stranger Than Kindness" s albuma "Your Funeral My Trial" iz sredine osamdesetih, vrativši se simbolično na početak svoje glazbene odiseje u ovim krajevima. Unatoč Caveovom neobećavajućem uvodu: "Ovu pjesmu nikad ne sviramo i više je ne znamo svirati", "Stranger Than Kindness", treba li se čuditi, nikad nije zvučala ovako dobro kao sada. (D. ROMAC/NL)