Ispostava Zavoda za zapošljavanje u Labinu krajem siječnja evidentirala je 1.536 nezaposlenih, njih 153 više nego mjesec dana ranije. Brojka se odnosi na Labinštinu, grad i četiri općine, područje s oko 23 tisuće stanovnika. Više ljudi u ovom razdoblju (njih 1.604) na birou je zadnji put bilo prije 11 godina.
Ta alarmantna činjenica nemilo odjekuje u nekad moćnom industrijskom kraju koji je svoje najteže trenutke proživio u devedesetima, kada je, prema službenim podacima, bez posla zimi znalo biti i do 2.300 građana.
Turobna jutra u čekaonici na Zavodu uklapaju se u ovo gnjilo, dozlaboga kišovito vrijeme. Niskotlakaška atmosfera u toj, rekli bi cinici, "najstabilnijoj firmi", plastično potvrđuje statistiku. Oglasi za slobodna radna mjesta rijetki su kao dobre vijesti u novinama: traži se pokoji konobar, sezonski prodavači, prodajni predstavnici.
- Nemaju što staviti na ploču pa nekad čitamo i natječaje iz Slavonije, nevoljko primjećuje djevojka u potrazi za prilikom. "Dobro je dok tu dolazim samo na automat za kavu", ubacuje se, onako u prolazu, prodavač iz obližnje trgovine.
Začudo, sugovornike lako pronalazim; spremno dijele iskustva, no ne žele se fotografirati. Slikani smo mi odavno, kažu neki. Ima i onih koji će k vragu poslati sve te crne brojke. "Koga je volja raditi, taj će naći posao! Ovdje sam, hvala bogu, bila samo četiri dana", rezolutno je otpovrnula jedna Rašanka u ranim tridesetima.
Donedavno je šivala u konfekciji, a sutra, veli nam, putem agencije počinje raditi u Cimosu koji na Dubrovi proizvodi autodijelove. Radit će u tri smjene, ali to je ne smeta jer, kaže, samo želi pobjeći od svoje kuharske struke, tog "posla u kojem te po cijele dane nema doma". (I. RADIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU