Ona je visoka i vitka, dugih nogu i tankog struka (bez celulita molim!). On je mišićav i snažan, obavezno viđen u dobrom automobilu. Uspješni i mršavi. Stereotipi su to koji strše s gotovo svake reklame ili magazina. Mnogi se celebritiji čak i hvale svojim ovisnostima (pogotovo onim vezanima uz poremećaje prehrane) ne obazirući se na to kako takve poruke utječu na nesigurne mlade umove te kako se pojam ljepote i uspjeha uporno poistovjećuje s vanjštinom i posjedovanjem. Jedno je sigurno - manjak kilograma je vrlina!
Imperativ mršavosti nametnut "odozgo" mnoge dovodi do, ponekad i po život, ozbiljnih problema. Standardi i mjerila ljepote mijenjaju se s vremenom ali postojanje bilo kakvih "mjerila" loše je samo po sebi jer nije u redu isticati određeni tip izgleda (ili karakternog tipa) ispred drugoga. Stigmatizacija određenih osoba kao lijepih ili ružnih, poželjnih ili nepoželjnih svakako može dovesti do raznih oblika neuroza - u ovom slučaju prehrambenih. Suvremeno zapadno društvo njeguje kult ljepote, mladosti, ali prije svega mršavosti.
Moderan način života dovodi do dvije kontradiktorne pojavnosti: s jedne strane epidemiju pretilosti, s druge, diktaturu mršavosti.
Perfekcionisti narušenog samopoštovanja
Jelena Balabanić Mavrović iz zagrebačkog Centra za poremećaje hranjenja ''Bea'' kaže da najčešće obolijevaju ljudi koji su skloni perfekcionizmu i imaju nisko samopoštovanje te lošu sliku o sebi. Kada je posrijedi perfekcionizam onda su to osobe sklone rigidnim pravilima, međutim ni ostali tipovi nisu isključeni. Među oboljelima ima i mnogo impulzivnih tipova ličnosti pogotovo kod poremećaja bulimičnoga tipa. Uz to dodaje da u posljednjih dvadesetak godina Centar bilježi veći broj javljanja nego ranije, no nemaju podatke o točnom broju oboljelih (kako za ranija razdoblja tako ni danas), a otegotna okolnost je ta što su bolesti ovoga tipa još uvijek stigmatizirane i tajne.
O tome jesu li poremećaji prehrane češći nego, primjerice, prije 50 godina, upitali smo djelatnice Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije - voditeljicu Odjela za promociju zdravlja i rano otkrivanje bolesti i koordinatoricu Savjetovališta za prehranu dr. med., spec. epidemiologije Olgu Dabović Rac, te stručnu suradnicu, magistricu nutricionizma Vedranu Fontana.
Poremećaji prehrane nisu posljedica modernog društva, vele one. Običaji prejedanja, a potom povraćanja, poznati su još u vrijeme antičke Grčke i Rima u vrijeme gozbi koje su trajale i po nekoliko dana. No, bulimija ili kako stručnjakinje vele Bulimia nervosa, u medicinskoj literaturi je kao bolest prvi put zapisana 1979. godine kao varijanta anoreksije. Prvi liječnički zapis o samovoljnom gladovanju žene napisan je 1689. godine (Žena je ravnodušno odbijala liječenje i nedugo zatim umrla zbog "teških i tjeskobnih misli".). Do 60-ih godina prošlog stoljeća smatralo se rijetkim oboljenjem no već 70-ih počinje se brzo širiti pogotovo u razvijenim zemljama. Naime, u razvijenim zemljama svijeta društveno određeno idealno žensko tijelo je mršavo i ne mišićavo, dok je društveno određeno idealno muško tijelo mišićavo. Takvi nametnuti ideali ljepote dodatno potiču razvoj poremećaja u prehrani. A za poremećaje u prehrani karakterističan je poremećen odnos prema hrani, negativna slika o vlastitom tijelu te narušeno samopoštovanje, što rezultira narušenim tjelesnim zdravljem i psihosocijalnim funkcioniranjem. Četiri su osnovna tipa poremećaja prehrane: anoreksija, bulimija, kompulzivno prejedanje i nespecifični oblici poremećaja u prehrani. U novije vrijeme u razvijenim zemljama koriste se novi pojmovi kao što su drunkoreksija, ortoreksija, bigoreksija, pregoreksija i ageoreksija za koje još ne postoje dijagnostički kriteriji, ali ih sve karakterizira opterećenost izgledom i tjelesnom masom.
Izgladnjivanje i prežderavanje
U društvu najpoznatija i najopasnija među njima, anoreksija, vele one Anorexia nervosa, bolest je koja se očituje u poremećaju doživljaja vlastitog tijela, a nastaje pod utjecajem psihičkih, sociokulturnih i bioloških čimbenika.
"Dijagnostički kriteriji za anoreksiju su mršavost, strah od debljanja, promijenjen doživljaj vlastitog tijela i hormonalni poremećaji. Pod pojmom mršavost podrazumijevamo opsesivnu želju za mršavošću i vitkošću. Anoreksija se dijagnosticira ukoliko je tjelesna masa kod osobe manja od 85 posto od one idealne, odnosno ako joj je indeks tjelesne mase manji od 17,5 kg/m2. Osim navedenog, potrebno je voditi računa i o tjelesnoj građi te poznavati tjelesnu masu oboljelih prije pojave simptoma, vele stručnjakinje te ističu da je strah od debljanja toliko jak da utječe na cjelokupno psihičko stanje i ne može se ublažiti stvarnim gubitkom tjelesne mase. Oboljele osobe se kontinuirano izgladnjuju, hranu režu na vrlo sitne zalogaje koje broje i na taj način reguliraju njezin unos. Anoreksičari imaju poremećen doživljaj vlastitog tijela. Samopouzdanje im je u potpunosti narušeno jer ono najvećim dijelom ovisi o doživljavanju vlastita tijela. Mršavljenje uz neprestano suzdržavanje od hrane nije cilj sam po sebi, već kroz samodisciplinu i odricanje označava dostignuće koje jača samopouzdanje. Jedan od prvih značajnih simptoma je gubitak menstruacije, preciznije odsutnost najmanje tri uzastopna menstruacijska ciklusa, što se zove sekundarna amenorea.
Dugotrajno praćenje oboljelih pokazalo je da 50% postigne normalnu tjelesnu masu, 20% poboljša postojeću tjelesnu masu, ali ispod normalne. Čak 20% se ne izliječi, 5% se udeblja, a 5% umire. Da se ne radi samo o dijeti već o pravom izgladnjivanju, govori podatak da je od svih psihičkih bolesti kod anoreksije prisutna najveća stopa smrtnosti.
Vjerni pratitelj anoreksije (a nekada i zaseban poremećaj) je bulimija. Osobe oboljele od bulimije mogu biti normalne, povećane ili smanjene tjelesne mase koja se neprestano mijenja. Do poremećaja najčešće dolazi u ranoj odrasloj dobi i to nakon postignutog smanjenja tjelesne mase. Zanimljivo je da su bulimičari više opsjednuti hranom od anoreksičara. Imaju neodoljivu potrebu za hranom koju zadovoljavaju u najkraćem mogućem roku i s najvećom mogućom količinom hrane, ali bez osjećaja gladi i uz neadekvatne metode kojima oboljele osobe nastoje spriječiti porast tjelesne mase.
Dijagnostički kriteriji za bulimiju su prejedanje, neadekvatno kompenzacijsko ponašanje s ciljem sprječavanja porasta tjelesne mase, učestalost simptoma bulimičnog ponašanja, samovrednovanje na osnovi oblika tijela i tjelesne mase, a potrebno je, prije svega, utvrditi da bulimija nije samo epizoda anoreksije.
Bigoreksija - muška anoreksija
Da opsjednutost hranom i izgledom nije samo ženski poremećaj govore i podaci koji govore da su čak 25% od ukupnog broja oboljelih od anoreksije i bulimije osobe muškog roda. Prema istraživanju iz 2008. godine, smatra se da od poremećaja u prehrani boluje milijun muškaraca, a ta se brojka također smatra podcijenjenom. Veći je broj muškaraca koji boluju od bulimije, nego od anoreksije.
Muškarci koji boluju od poremećaja u prehrani i problema s doživljavanjem vlastitog tijela često su zanemareni i prilikom dijagnoze i kod liječenja. Zbog stereotipa o poremećajima prehrane, za muškarce nedostaje liječenje temeljeno na dokazima jer su svi obrasci liječenja usmjereni prema osobama ženskog spola. Iako se stvari s vremenom mijenjaju, potrebno je napraviti još mnoga istraživanja kako bi se problem bolje razumio i ne bi li se adekvatno liječio.
Termin koji se vezuje uz mušku populaciju je bigoreksija, koja se definira kao obrnuta "muška" anoreksija, odnosno oblik izobličenja mišića ili mišićne dismorfije. Ovaj termin koristi se od 1997. godine. Na koji način nastaje bigoreksija nije poznato, ali se smatra da je oblik opsesivno-kompulzivnog ponašanja i da je rezultat utjecaja medija koji kreiraju idealnu tjelesnu figuru. Smatra se da bigoreksiju ima više od 100.000 osoba diljem svijeta.
Bigoreksija se razlikuje od bulimije i anoreksije i po pitanju samopoštovanja. Osobe s bigoreksijom smatraju da su zdrave i da izgledaju zdravo.
Osobe koje pate od bigoreksije vježbaju 5 i više sati dnevno, a svoju siluetu gledaju čak i do 12 puta dnevno, na striktnoj su dijeti, jedu gotovo isključivo kod kuće i često koriste naboličke steroide.
Dr. Hrvoje Handl, psihijatar i voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane u psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" u Zagrebu: Ne liječimo dijagnozu već osobu
Osoba koja je pothranjena ne razmišlja kao sita i ne da si jesti, neće jesti, uživa u tome da savlada glad. Takve osobe mogu biti vrlo živčane, uznemirene, nabrusite i bahate, a mogu jako skrivati svoje jade tako da se samo smiju i budu jako vesele. Ne dajte se zavarati nego im polako i bez forsiranja probajte prvo pristupiti, steći povjerenje, a zatim ih uputiti stručnjaku
Jedan od vodećih autoriteta u nas, kad je riječ o ovoj problematici, je dr. Hrvoje Handl, psihijatar i voditelj Dnevne bolnice za poremećaje prehrane u psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" na zagrebačkom Jankomiru.
- Obzirom na Vaše dugogodišnje iskustvo liječenja poremećaja u prehrani, možete li nam približiti dijagnosticiranje i liječenje istih?
- Upravo je zbog dugogodišnjeg iskustva pitanje dijagnosticiranja posebno teško. Naime, dijagnoza je nešto što postoji da bismo se lakše snašli i lakše komunicirali, ali nije nešto pomoću čega i radi čega je lakše liječiti. Barem u ovim slučajevima poremećaja hranjenja. Stoga, ne liječimo dijagnozu već osobu, svaka je za sebe. Zajedničke karakteristike tim osobama su perfekcionizam, opsjednutost hranom do mjere da su sjajni "nutricionisti", slabija motivacija za liječenje, i u skladu s tim je često neprepoznavanje vlastitih poteškoća opasnih po zdravlje pa i za život. Osobe s anoreksijom su prepoznatljive svojom mršavošću, dok osobe s bulimijom vrlo često uredno funkcioniraju u poslu i obitelji i tek kada netko od bližnjih krene malo istraživati otkrije cijeli jedan svijet u kojem su prejedanja i povraćanja stalni tajni obrazac. Mlađe djevojke su u tome prave majstorice jer nakon ručka nestaju u kupaonici, puste vodu da curi ili pokrenu kotlić da se ne bi čulo kako povraćaju. Poremećaj zvan ortoreksija, što je nezdrava opsjednutost zdravom hranom, može vrlo lako postati anoreksija ili bulimija. Takve pak osobe često vrlo strogo paze što jedu i precizno smanjuju izbor namirnica. Kompulzivno prejedanje je jedenje veće količine hrane u manjem vremenskom roku uz pojavu srama i odvija se u osami. Često je posljedica prejedanja i pretilost, no nije svatko s pretilošću osoba koja boluje od prejedanja. U SAD to se zove BED ili Binge Eating Disorder i jedna je od najbrže rastućih dijagnoza u cijeloj zemlji. BED je nastao kao reakcija na veliku epidemiju dijeta u SAD-u 70-ih godina prošlog stoljeća. Radi yo-yo efekta osobe su se nanovo debljale, a radi zabrana koje su si postavljale ulazile su u prejedanja. Liječenja se odvijaju tako da se osoba podvrgne psihoterapijskom tretmanu koji može biti psihodinamički (počeo je sa S.Freudom i razvio se iz psihoanalize), kognitivno bihevioralni (ili KBT vrlo razvijen i s mnogo raznih ravaca), geštalt, transakcijski, interpersonalni, dijalektičko bihevioralni, mindfullnes, uz mnoge druge. Bitno je reći da je psihoterapija i metoda izbora te treba biti konstantna i stabilna i povremeno dugotrajna. Kod nas u Dnevnoj bolnici za poremećaje hranjenja pri Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan razvili smo jedan multimodalni tip liječenja u kojem sudjeluju tri art terapije, psihodinamička terapija u grupi, KBT radnaterapija, senzomotorna integracija i obiteljska terapija.
- Kako pristupiti oboljelima? Kako s njima razgovarati i privoliti ih da potraže stručnu pomoć?
- Oboljeli su vrlo često slabo motivirani za liječenje i tu treba biti vrlo strpljiv i raditi s njima naokolo uz mnogo dolazaka na predavanja o poremećajima, pohađanja obiteljskih terapija gdje će roditelji doći na svoju terapiju bez djeteta i time probuditi znatiželju u djetetu i znati s njim razgovarati. Te su osobe s poremećajem prehrane nekada vrlo tvrdokorno zalijepljene za svoj poremećaj i ne priznaju nikakvo liječenje niti mogućnost liječenja jer se toliko boje promjena na tijelu da će se rukama i nogama boriti da se ne liječe. Zato roditeljima preporučam strpljenje i prvenstveno rad na sebi i na svojoj psihoterapiji. Nekada je jako važno da svom djetetu pokažete da ste svi spremi na liječenje i da ne prezate ni od čega da pomognete sebi, njima i cijeloj obitelji. Uostalom, zdravi odnosi u obitelji počinju od toga da imamo zdrav odnos prema sebi. To ne znači biti sebičan, već biti mentalno zdrav. Priuštiti sebi, voljeti sebe nije sebično jer naša djeca uče od nas. Vide li majku koja se žrtvuje i ništa sebi ne daje, naučit će biti žrtve, vide li roditelje u svađi, učit će da nema odnosa u ljubavi već samo svađe.
Zato često govorim o tome koliko roditelji mogu pomoći svojem djetetu te da nikako nisu krivi, nego samo sudionici u liječenju, i to vrlo vrijedni. Oni koji to shvate i krenu na neku terapiju puno prije uđu u zonu zdravlja i povuku i svoje dijete u nju. Važno je ne insistirati s osobama koje su odrasle jer to izaziva protuefekt. Sa djecom tj. djevojčicama i dječacima treba biti odlučan i odvesti ih hitno pedijatru koji će znati kako postupiti. Posljedice anoreksije mogu biti doživotne, kako u djevojčica tako i u dječaka, i stoga je njima koji su u razvoju potrebna hitna pomoć. Osoba koja je pothranjena ne razmišlja kao sita i ne da si jesti, neće jesti, uživa u tome da savlada glad. Takve osobe mogu biti vrlo živčane, uznemirene, nabrusite i bahate, a mogu jako skrivati svoje jade tako da se samo smiju i budu jako vesele. Ne dajte se zavarati nego im polako i bez forsiranja probajte prvo pristupiti, steći povjerenje, a zatim ih uputiti stručnjaku. Bit će potrebno vremena da
sazriju u svojem poremećaju, da pate radi asocijalnosti ili tjelesnih posljedica ili da jednostavno vide kako njihovi bližnji rade na sebi u nekoj obiteljskoj terapiji te da tako postanu motivirane. Bitno je ne gubiti nadu i vjerovati u pozitivan ishod. (Elena ORLIĆ)