Sjećam se kako sam, ima tome godina, u prisustvu prilično rastrojenog prijatelja morao iščitati njegovo poduže pismo supruzi od koje se, ubrzo nakon slanja te litanije, i službeno rastavio. Tada sam se nekako uspio izmigoljiti i ne izjasniti o sadržaju oproštajnog pisma, ali jedan sam detalj itekako zapamtio: pismo je bilo ispisano na pisaćem stroju. I to je, svjesno ili ne, bila jasna emotivna poruka. Slovenski pjesnik i pisac Edvard Kocbek na jednom mjestu u "Crnoj orhideji" piše: "Mržnja je naopako okrenuta ljubav".
Pitat ćete se kakve to prijatelje imam, no još me jedna momčina prije dosta godina natjerala da mu pročitam, također pisaćim strojem napisano pismo, ali ovaj je put to bio još manje romantičan, pisani napad njegove supruge, sa sočnim vulgarnim dijelovima adresiranim na njegovu divnu majku, njenu svekrvu.
Danas su posve izumrli i pisaći strojevi, a može se reći da ubrzano, četiri tisuće nakon pojavljivanja u Egiptu, iščezava i klasično - pismo.
Ljudi više ne pišu niti poštom šalju pisma, pa ni ljubavna, a elektronička pošta, SMS poruke, mejlovi, facebook, twiter ubile su romantiku. Brzina komuniciranja s jedne, i ironija kao prevladavajući duh našeg vremena s druge strane, kao da su istisnule potrebu za klasičnim, rukom ispisanim pismom. Od poštanske markice, rukopisa, boje papira, samog čina pisanja, kao i iščekivanja pisma, sve je to stoljećima imalo silnu emotivnu snagu, i za pošiljatelja i za primatelja.
A bilo je pisama raznih: onih što su objavljivala rat, prijetećih, anonimnih, ljubavnih... Pisana su i na brajici i na esperantu. Slana su i u boci, kao i posredstvom goluba pismonoša. I danas iza pulskog zatvora postoje ostaci austrougarskog zdanja za golubove pismonoše, koji su za Prvog svjetskog rata upućivani u Beč, otkud su puštani da dolete u glavnu ratnu luku s tajnim porukama.
Danas, nakon svježe preživljenog smaka svijeta, u poštanskom sandučiću, toj nekad intimnoj osobnoj lokaciji, sada prilazimo unaprijed sa zlovoljom jer unutra nailazimo samo na beskrajne račune (i sve više opomena), tone iritantnih reklama i pokoji poziv na sudsko ročište. Zato se drastično promijenila i slika o nekad rado viđenim poštarima, zanimanju koje je bitno izgubilo na nekadašnjem ugledu.
Nekad su poštaru s veseljem otvarali vrata; posebno ukoliko je umirovljenicima donosio penziju u gotovini, ili ukućanima paket rodbine iz dalekih zemalja, za čiji su sadržaj najnestrpljivija bila djeca. Razglednice s dalekih putovanja rođaka ili prijatelja čuvala su se unutar stakla vitrine, tik do, recimo, popola poderane fotografije bračnog para, na kojoj je bila samo mladenka - nedostajala je, pogađate, potrgana polovica na kojoj je bio mladoženja koji će se pokazati nevjernim suprugom i pijanicom.
Hrvatska pošta je u travnju na zagrebačkom Cvjetnom trgu organizirala akciju za popularizaciju pisma nazvanu "Pisma kažu više". Cilj akcije bio je privući pozornost građana svih dobnih skupina i podsjetiti ih da poruka poslana u klasičnom pismu ima jače emotivno značenje. Ne bi to Hrvatska pošta činila da nema velikih poslovnih problema.
Tu Hrvatska nije izuzetak. Direktor američke pošte Patrick Donohoe još je prije godinu dana javno zavapio da se nalaze na rubu bankrota, da im je u deset godina promet pošte prepolovljen i da su samo 2010. imali gubitak od osam i pol milijardi dolara. Ne čudi što je pritom najavio da će do 2015. otpustiti čak 220 tisuća ljudi. (Piše Zoran ANGELESKI)