Poštovana psihologinjo,
Obraćam vam se s molbom da me savjetujete kako poslati nekoga na liječenje. U mojem slučaju, pokušavam eskivirati najgore scenarije. Pokušat ću biti jasan.
Imam sestru koja ima 26 godina, nije odlazila na fakultet već je nakon srednje škole ostala kući. Prvo vrijeme nije mogla pronaći posao, pa je ponekad radila na mjesec–dva, ništa stalnije. Uvijek je kukala, davala otkaze i, na kraju, već je osam godina kući.
Razumijem njezine teškoće do određene granice jer je patila od različitih fobija, hipohondar je, želi sve kontrolirati – kada misli da je vani opasno (kao u vrijeme gripe) ne dopušta da nitko od nas izlazi iz kuće. Viče, prijeti samoubojstvom, svađa se stalno, a zatim histerizira i nerijetko ima napadaje panike zbog kojih završava na hitnoj pomoći. Ne izlazimo nigdje, niti itko dolazi k nama. Ona nema prijatelja ili prijateljica.
Do prošle godine imala je dečka, ali zbog neke nezgodne situacije, kako ona kaže, neće ga imati nikada više. Nitko joj se ne sviđa, sve zove ružnim imenima. Svi su loši, zločesti, krivi joj za sve i svašta.
Uvijek sam je volio i divio joj se, međutim, sada se pretvorila u nešto što izgleda najgore na svijetu. Ljubomorna je, zlobna, pakosna i misli samo na novac. Kontrolira financije cijele obitelji iako ona ništa ne zarađuje. Određuje koliko mogu novca imati kada izlazim subotom sa društvom, a tata joj redovito daje plaću na raspolaganje iako on najviše zarađuje.
Odbija bilo kakav način pomoći ili liječenja, kaže da želi radije umrijeti. Ne tupi da joj je dobro, ali niti prihvaća da nije sve u redu. Bila je niz godina velika vjernica, a sada prezire Boga. Razgovarao sam s razrednicom u školi, ali ona mi je rekla da mi baš ne može pomoći jer da je to problem koji moja obitelj mora sama riješiti. Žao mi je pogotovo mojih roditelja, koji su izolirani od svega zbog takve situacije.
Mama je stalno tužna i zabrinuta, a tata se izolira ispred TV-a ili čitajući neke novine – ako mu ona dopusti. Mislim, možda sam u opisu i pretjerao, jer nije svaki dan tako. Ipak, moram priznati, svi smo se prilagodili njezinim prohtjevima i željama kako ne bi imali problema i morali trpjeti njezine ispade.
Pokušao sam otvoriti temu s mamom, ali i to je vrlo teško jer ja sam ujutro u školi, mama radi u smjenama, a sestra je uvijek kod kuće. Molim vas, imate li kakav savjet? Imam tek 16 godina, a teško mi je biti tako bespomoćan. Unaprijed hvala. Ivan
Poštovani Ivane,
Situacija koju opisujete nije nimalo laka i želim vam pružiti svoju podršku što se u tako mladoj dobi brinete o dobrobiti cijele obitelji. Nažalost, u pismu koje ste mi poslali nedostaje više informacija koje bi mi bile od pomoći da vam pružim savjet prikladan vašoj situaciji.
Mogu pretpostaviti da se tijekom srednjoškolskog obrazovanja vaše sestre, ili na jednom od prvih zaposlenja, dogodio neki preokret koji je u njoj prouzročio toliko veliku dozu averzije prema vanjskome svijetu. Možda o tome nije nikad potpuno otvoreno razgovarala s ukućanima, što znači da problem nije nikad riješen.
Naravno, što vrijeme više odmiče to je teže otvarati neotkrivene karte prošlosti i tabu teme. Svakako je potrebno da otvoreno porazgovarate s roditeljima. Iskoristite trenutak kad odlaze u kupovinu ili kad moraju obaviti nešto, a vaša sestra ostaje kod kuće. Nadasve, dogovorite se s njima da morate porazgovarati bez njezine prisutnosti. Apsolutno imate pravo signalizirati vašu zabrinutost i nezadovoljstvo.
Vjerujem da su i oni svjesni te situacije, ali da je svima vama potrebno nešto što će vas trgnuti. U vama postoji želja i potreba za promjenom. Morate biti svjesni da ona neće magično pristati na pomoć, već da, ako vaši roditelji shvate ozbiljnost situacije, slijedi dugotrajan proces prema tom cilju.
Obavezno se obratite stručnjaku, psihologu, koji će pomoći vašim roditeljima i vama kako pravilno postupiti u tim situacijama i nositi se sa poteškoćama i prednostima koje ona donosi. (Luana Poleis)
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Na ova i slična pitanja, dileme, slutnje i probleme, pomoć možete potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis. Pitanja možete poslati na e-mail adresu: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života"