Poštovana psihologinjo, Imam sina adolescenta koji mi često, pogotovo u posljednje vrijeme, prkosi i pravi se važan. Kad izlazi vikendom s društvom, ne poštuje naše dogovore odnosno ne vraća se u ugovoreno vrijeme. Pokušala sam, više puta s njime razgovarati dan kasnije. Pokušala sam shvatiti njegove razloge, ali čini se, da ne pomaže. Pokušala sam i s kaznama, kao da slijedeći vikend ne može izaći – međutim, priča se kasnije nastavila kao da se ništa nije dogodilo. Pokušavala sam uvijek biti pravedna prema njemu i uvijek dati sve od sebe. Sada više ne razumijem razloge takvog ponašanja. Koji je glavni uzrok neposlušnosti? Zašto, netko tko je odgojen uz zdrave principe i vrijednosti, nema usađeno to da se mora isto tako ponašati? Gdje sam pogriješila? Izgleda kao da ne mari za posljedice, ponaša se superiorno. Ne znam više što da učinim pošto on i dalje uporno ide svojim odlukama i radi onako kako je njemu drago ne poštujući mene i oca. Unaprijed hvala
Poštovana mama,
Razumijem Vaše razočaranje i preispitivanje uspješnosti Vaših roditeljskih sposobnosti ne morate shvatiti tako drastično i traumatično. Dapače, iz ovog preispitivanja možete i sama, kao roditelj, nešto naučiti o sebi i o svom djetetu, odnosno o vašem zajedničkom odnosu. Kazna je vrlo široki pojam, sve ovisi o tome što točno Vi smatrate kažnjavanjem, a što on. Ukoliko se kazna, u obliku zabrane izlaska, pokaže neučinkovitom zasigurno je potrebno promijeniti pristup i prilagoditi se (dodatno) situaciji. Uvijek je dobro obratiti posebnu pozornost da nešto što se nama, kao roditeljima, učini dobrom kaznom ne postane kontraproduktivno. Kako sam shvatila Vaše pitanje, Vaš krajnji cilj je promijeniti takve karakteristike svog sina, a ne kažnjavati ga. Drugim riječima, kako to postići kada niti jedna kazna ne djeluje. Kada je ličnost već formirana, vrlo je teško nešto iskorijeniti jedino ako mi, vanjske osobe, to smatramo pogrešnim. Mnogo je lakše kada je osoba svjesna svojih nedostataka i želi raditi na sebi. Upravo iz navedenog razloga, potrebno je, uz mnogo strpljenja, razgovarati s djecom o njihovim postupcima. To znači da ih moramo saslušati i otvoriti vlastite vidike. Često interpretiramo svijet oko sebe kao jedinu valjanu istinu, zaboravljajući, pri tome, da svatko od nas ima pravo da vlastiti pogled na svijet, na vlastite emocije i stavove. Ponekad moramo pustiti djecu da pogriješe, i odustati od čuvanja pod roditeljskim, staklenim zvonom. To je jedan od načina da upozna samoga sebe, i postane svjestan svojih greški i uspjeha. Ono što je istinski najbitnije za određenog pojedinca, je njegovo djetinjstvo. To je doba u kojem se stvaraju pozitivne navike i usvajaju vrijednosti. Svatko od nas je spoj genetskih osobina, koje smo naslijedili od naših roditelja i utjecaj okoline kroz odrastanje. Kad odlučite primijeniti kaznu, budite svjesni da to nije odabir koji utječe na vaš autoritet kao roditelj. Naime, kada kazna postoji, dijete će odlučiti što ne učiniti jer se boji kazne, a ne zato što je to samostalno odlučio. Ukoliko se u odrasloj dobi osvijesti da nitko nema taj autoritet, odnosno da mu više nitko ne može prijetiti kaznama - koji će biti njegovi odabiri? Pubertet, odnosno doba adolescencije, jest uvijek vrlo burno i intenzivno razdoblje. Potrebno je imati strpljenja, mnogo razgovarati te uistinu željeti razumjeti svijet adolescenta. Odnos između roditelja i djeteta mijenja se kroz vrijeme, kao što se i mi sami mijenjamo. Sloboda, koju se često bojimo dati, predstavlja i velike obaveze. Koliko slobode je Vaš sin spreman preuzeti? Krenite malim koracima i prepustite se upoznavanju novih situacija. Otvoreno mu recite kako se osjećate kada ne poštuje dogovor i porazgovarajte o tome kako se on osjeća kad Vi ne održite riječ oko nečega što je njemu bitno. Vrlo je bitno raditi na empatiji, kako bi olakšali komunikaciju. Neće uvijek biti lagano, ali zasigurno Vam može predstaviti ugodni izazov. (L. POLEIS)