Leopold Gojtanić Poldo, iz Katuna Gračaškog, proslavio je danas, 12. ožujka, 96. rođendan, a tim su mu povodom u čestitare došli općinski načelnik Ivan Mijandrušić i njegov zamjenik Damir Baćac. Mijandrušić Gojtanića, već treću godinu za redom posjećuje kao najstarijeg žitelja Gračašćine, pa mu zaželjevši puno zdravlja čestitao rođendan i uručio poklon Općine Gračišće.
Poldo je čovjek bogatog životnog iskustva koji je kroz gotovo stoljeće života mnogo toga proživio. Rođen u Katunu Gračaškom, a nakon završene osnovne škole u obližnjem Lindaru, u Pazinu je za vrijeme talijanske okupacija završio srednju ekonomsku i srednju poljoprivrednu školu. Pred sam Drugi svjetski rat, koji će mu odrediti život, 1940. oženio je Slavicu Šaina, kasnije omiljenu učiteljicu mnogih pokoljenja Gračišćana. Nakon godinu dana braka dobio je poziv za vojsku i tako se 1941. našao na inženjerijskoj obuci za minera u Veroni. Iskrcavanje saveznik zateklo ga je u Siciliji, gdje je najprije minirao, a potom razminirao mnoge važne objekte. Nakon zauzimanja Sicilije završio je u američkom zarobljeništvu u logoru u Alžiru. Ondje je dobio američku odoru i smještaj u dio logora u kojem su bili Poljaci, a dužnost mu je bila opskrba zarobljenika.
Kada je logor raspušten, Poldo je od zapovjedništva tražio da ga prebace u Hrvatsku, jer se želio priključiti partizanima. Tako je malim britanskim vojnim zrakoplovom, 1. kolovoza 1943. prebačen na slobodni teritorij u Topusko, gdje je pri štabu korpusa držao tečaj za minere. Nakon oslobođenja Karlovaca, početkom svibnja 1945., postao je vojni referent, ali unatoč tomu želio se vratiti u Istru, pa je zatražio premještaj u Pazin. Kući je stigao 17. srpnja u četiri sata ujutro, dobro se sjeća tog trena kada je došao u rodno selo i ugledao oca i susjeda kako se spremaju u košnju. Sjeća se, kaže, i ukusa prvog doručka kojeg mu je pripremala majka nakon pet godina izbivanja, bez ikakvog kontakta s obitelji. Tada je saznao i tužnu vijest da mu je supruga odvedena u zloglasni logor Dachau. Srećom, vratila se iz zarobljeništva ali, nažalost, narušena zdravlja, zbog čega, smatra Poldo, nisu mogli imati djece. Otkako mu je Slavica 1996. umrla, živi sam.
Nakon razvojačenja Poldo je postao član Kotarskog komiteta Pazin, sekretar Općeg trgovačkog poduzeća Pazin i predsjednik Mjesne općine Gračišće. Do umirovljenja 1973. godine bio je na raznim rukovodećim dužnostima, često pozivan da, kako kaže, rješava probleme u raznim poduzećima diljem Istre. Nepokolebljivi antifašist počasni je član Udruge antifašista Pazina, a svoju dugovječnost pripisuje fizičkim aktivnostima. Tako je već započeo radove u vinogradu i povrtnjaku.
Srećom zdravlje ga dobro služi, pa se raduje ovim sunčanim danima koje će provesti u rezidbi vinograda. Nekoć je proizvodio dosta vina, a veće količine popili su radnici na bokitu i kavi, ugljenokopu, koji su kroz Katun odlazili na posao u Vetvu ili u Rašu. Danas pripravlja nešto malo vina za sebe i goste, a najviše grožđa proda još na trsu. Sve se promijenilo, ljudi se manje druže, manje se pije i veseli. Kamo vodi ovaj svijet?, kaže Poldo. Možda smo nekada imali manje stvari, ali smo imali više radosti i veselja, zaključuje Poldo, s pozivom upućenim uz smiješak, da ga posjetimo i dogodine, na idućem rođendanu. (M. RIMANIĆ)