Je li pisana povijest - muška povijest? Što je sa ženama u povijesti Istre? Kako je prije nekoliko stotina godina u Istri bilo s brakovima, bracnim nasiljem, bracnim pravima, kakvu je ulogu u tome imala Crkva, a kakvu svjetovna vlast?
Jedna od rijetkih znanstvenica koja nam može dati odgovore na ova i slicna pitanja je dr. sc. Marija Mogorovic Crljenko, viša asistentica na Sveucilištu Jurja Dobrile u Puli. U svom se magisteriju bavila položajem žena u istarskim komunalnim društvima na primjeru Novigrada 15. i 16. stoljeca, a ove je godine doktorirala na temi "Druga strana braka - nasilje i ilegitimnost u (izvan)bracnim vezama u Poreckoj biskupiji u prvoj polovici 17. st.".
Sudjelovala je i u medunarodnom znanstvenom projektu o ženama na Mediteranu, autorica je knjige "Nepoznati svijet istarskih žena", jedna je od utemeljiteljica Istarskog povijesnog biennala, koautorica udžbenika povijesti za 6. razred osnovne škole...
Nedavno je u Državnom arhivu u Pazinu održala zanimljivo predavanje o bracnim sporovima na podrucju Porecke biskupije u prvoj polovici 17. stoljeca. U Biskupijskom arhivu u Porecu proucavala je knjige konkubinata, ženidbenih oprosta i dozvola za vjencanje, knjige otmica te knjige bracnih sporova koje su sacuvane od pocetka 17. stoljeca.
Postoci razvedenih brakova danas su porazni. Što nam o bracnim sporovima govori povijest? Koliko je tada brakova završavalo na crkvenim i civilnim sudovima?
- Premda se u arhivu cuvaju citave knjige u kojima su zapisani procesi vezani uz bracne sporove, tih procesa, barem što se tice prve polovice 17. stoljeca, u postotku i nema previše - poništenja brakova i rastave od stola i postelje cine manje od jedan posto tada sklopljenih brakova.
Što se nekad uopce podrazumijevalo pod pojmom braka?
- Pojam braka u konacnici je uvijek isti - zakonita zajednica muškarca i žene, no cin sklapanja braka se razlikovao. Trebala su proci stoljeca da se ustali današnji nacin sklapanja braka. U srednjem su vijeku postojale zaruke uz per verba de futuro, dakle rijecima u futuru, recimo, uzet cu te za ženu/muža, te sklapanje braka per verba de praesenti, odnosno rijecima u prezentu, uzimam te za ženu/muža. To zanimljivo zvuci u teoriji, ali je u praksi moglo stvoriti mnoge probleme.
Ljudi nisu uvijek dobro razlikovali prezent i futur pa je do problema moglo doci ako bi se jedan od partnera naknadno predomislio. Znalo se dogoditi da muškarci nisu negirali vezu, ni njezinu konzumaciju, ali su tvrdili da ženi nikad nisu obecali brak.
U srednjem je vijeku bilo dovoljno da se mladenci obecaju jedno drugome. Brak je bio valjan cak i bez svjedoka, nije morao biti sklopljen u crkvi ni pred svecenikom, ali je tada moglo doci do problema prilikom dokazivanja postojanja braka. Tridentski je koncil unio red: propisao je javno sklapanje braka pred licem Crkve, a od Rimskog obrednika 1614. godine i u crkvi.
Brak se trebao sklopiti pred župnikom i dva, tri svjedoka, te ga je župnik trebao upisati u maticnu knjigu. Ipak, Crkva je i dalje ostala vjerna nacelu da sporazum mladenaca cini brak, te je i dalje priznavala tajne brakove, premda je nastojala da se ipak sklapaju javno.
Zanimljivo je da je tzv. tajne brakove više tolerirala Crkva nego civilne vlasti. Što je to tajni brak?
- Nacelno, tajni je brak onaj sklopljen bez svjedoka. No, ponekad se tajnim brakom mogao smatrati i onaj sklopljen pred svjedocima, ali bez suglasnosti cijele ili dijela obitelji. Nakon Tridentskog koncila najcešce se tajnim brakom smatrao onaj sklopljen bez roditeljskog dopuštenja, no Crkva ga je i dalje tolerirala da bi mladenci mogli samostalno izabrati osobu s kojom žele živjeti.
Naime, prema crkvenom pravu sporazum cini brak, i to sporazum mladenaca, a ne njihovih roditelja. Tako su i statuti istarskih gradova bili u suprotnosti s crkvenim pravom, jer su propisivali da je za sklapanje braka potreban pristanak roditelja, a ne mladenaca. Propisivali su cak i kazne za one koji bi se vjencali suprotno roditeljskoj volji.
Zbog kojih su se razloga vodili bracni sporovi u razdoblju koje ste proucavali?
- Sporovi su se vodili radi dokazivanja postojanja bracne veze, zbog defloracije, rastave od stola i postelje, poništenja braka, a našle su se tu i dozvole za sklapanje braka, prigovori radi sklapanja braka te prijave radi miraza i razni slucajevi konkubinata. Ovome možemo dodati i oproste i dozvole za sklapanje braka te otmice popisivane u zasebnim knjigama.
Tridentski koncil iz 1536. unio je niz novina u instituciju braka. Koje su bile najvažnije i kako su prihvacane u životnoj praksi?
- Tridentski koncil predstavlja novu eru u sklapanju braka. Njime je propisano javno slavlje, a to je vrlo bitno da se kasnije ne bi javljala pitanja je li brak sklopljen ili nije. Zatim, obvezne su postale tri objave u crkvi na nedjeljnim ili blagdanskim misama radi eventualnih prigovora. Nadalje, brak se sklapa ispred crkve odnosno u crkvi, svecenik odnosno župnik postaje izvršitelj obreda, obvezna su dva ili tri svjedoka, brak se mora upisati u maticne knjige… No, Tridentski koncil i dalje priznaje i tajni brak, štiteci mladence od roditeljskog protivljenja. Prema sacuvanim izvorima, "bracne" odredbe Tridentskog koncila dosta su brzo zaživjele u istarskoj svakodnevici.
Neobicno zvuci da su nekad crkveni propisi i praksa kad je brak u pitanju bili liberalniji od, recimo, gradskih statuta.
- Rekla bih da je Crkva bila na strani para, ženika i nevjeste, i u tome se iz današnje perspektive ogleda njezina liberalnost. Zapravo, bila je na strani covjeka. Propisivala je da brak sklapaju mladenci svojim sporazumom. Jednako je vrijedan i, zapravo, obvezan za valjani brak bio i mužev i ženin pristanak.
Nasuprot tome, svjetovno zakonodavstvo, odnosno gradski statuti upravo su zabranjivali takvo slobodno sklapanje braka i zahtijevali pristanak roditelja odnosno rodaka, skrbnika. Crkva je priznavala ženi da slobodno odlucuje hoce li sklopiti brak, pa možemo govoriti i o prvim navještajima emancipacije žena. Naravno, dogadalo se da zbog pritiska obitelji žene daju pristanak i kad to zaista ne žele ili se boje da ce biti razbaštinjene ili im je ugrožena cast. No, ako nisu slobodno dale pristanak, to je, prema crkvenom zakonu, bio legitimni razlog za poništenje braka. (Razgovarao i snimio Davor ŠIŠOVIC)
PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. CIJELI RAZGOVOR CITAJTE U PRILOGU ZOOM U TISKANOM IZDANJU OD PETKA, 15. LISTOPADA.