Ograniči li Ministarstvo financija visinu minusa po tekućim računima na razinu jedne plaće, građani koji su u daleko većem minusu od te razine morat će od banaka tražiti drugi kredit kako bi njime minus spustili na traženu razinu. Iako se to čini kao tehnički jednostavna operacija, gdje se jedan dug naprosto zamjenjuje drugim, naši izvori iz poslovnih banaka tumače da to baš i nije tako, jer metoda izračuna dozvoljenog minusa nije ista kao ona kojom se odobrava "klasični" kredit.
Naime, na visinu minusa, uz redovne mjesečne priljeve, može utjecati i urednost klijenta u ranijim razdobljima, te niz drugih specifičnih parametara putem kojih banke ocjenjuju svoje klijente. Minus se revidira na tromjesečnoj, polugodišnjoj ili godišnjoj razini, pa dakle postoji šansa i da "kasni" u odnosu na trenutno stanje klijentovih primanja. Većinom se pak obnavlja automatski, kroz kompjuterski "skoring". Kod klasičnog, međutim, kreditiranja, kada klijent podnosi zahtjev za primjerice gotovinski kredit, njegova kreditna sposobnost utvrđuje se "ručno", pri čemu se djelatnici banke oslanjaju na propisane uvjete kreditiranja, ali i na pravila rizika sustava Basel II, te konzultiraju i druge izvore informacija o klijentovoj (ne)ažurnosti, poput crnih lista i slično. Stoga se može desiti, tvrde naši izvori, da dio klijenata koji će morati podignuti gotovinske kredite da »zatrpaju« minuse, za to jednostavno neće biti kreditno sposobni!
Naravno, banke očekuju da će Ministarstvo financija, upusti li se u tu "avanturu" rezanja minusa, propisati i dodatna pravila ponašanja koja će spriječiti lomove u ovakvim situacijama. Da bi se dakle provelo snižavanje minusa, potrebno je puno toga uskladiti, postaviti nova pravila igre. (Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ/NL)
CIJELI TEKST I ANKETU MEĐU GRAĐANIMA O TOME JESU LI I KOLIKO U MINUSU PROČITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.