Ovih dana internetom, kao zgodna dosjetka na sve ove kriminalne događaje u državi i "regionu", kruži proglas jednog Istranina, nećaka biskupa Jurja Dobrile - Ante Dobrile, potpisanog kao komandant oslobođene Koprivnice, iz 16. XI. 1943., u kojemu jasno poručuje što će čekati svakoga onoga tko se drzne pljačkati. Rekli bismo danas, s odmakom od sedamdeset godina, da na ovim prostorima neka upozorenja nikada nisu shvaćena ozbiljno.
Naš Ante Dobrila, po domaću Tone, pa Vivere i Pepo, i danas je u Koprivnici i Podravini osobnost koja se cijeni i koja je velikim slovima upisana u svim novijim povijesnim pregledima toga kraja. Jedan od takvih spomena je i knjiga-zbornik Dragutina Feletara "Dokumentirano kazivanje o NOB-u - Ante Dobrila Pepo: Prilozi za povijest NOB-a koprivničkog kraja od 1941. do 1944. godine" (Muzej grada Koprivnice, 1983.), tiskane u povodu 40. obljetnice oslobođenja. Je li i u kojoj je mjeri njegova borba, hrabrost i odlučnost u tom i danas izrazito seljačkom ili HSS-ovskom kraju doprinijela tome može se samo nagađati.
Evo što je sam izjavio o tom svom partizanskom koprivničkom iskustvu u feljtonu od rujna 1993., kada je i otkrio detalje o tome da je kao đak bio prvi komesar Prvog zagrebačko-sesvetskog partizanskog odreda, formiranog i prije napada Hitlera na Rusiju, čak i prije onog sisačkog od 22. lipnja po kojemu danas obilježavamo Dan antifašizma u Hrvatskoj:
"Točno! To je bilo sedam dana prije napada na Sovjetski savez, čak i prije nego se osnovao Sisački odred. Siščanima je pripala povijesna uloga prvog, jer su i stvarno prvi izašli organizirano van, u šumu, a naš odred nije bio dovoljno spreman da u okolici Zagreba ima svoje akcije. Postojao je u Zagrebu i djelovao u zatvorenoj gradskoj sredini, što još jednom potvrđuje činjenicu da se Zagreb i Hrvatsku ne može svrstavati u fašistički blok.
Sjećam se da smo po oslobođenju Koprivnice slavili polnoćku i da su došli u narodnim nošnjama mnogi koji su tu bili naseljeni, od Istre, Dalmacije, do Hercegovine i Like... Zanimljivo je to što je u isto vrijeme čak i Pavelić bio zabranio polnoćku u Zagrebu. Stjecajem okolnosti sam završio u Podravini, gdje me ljudi i danas pamte po nadimku Pepo, ali sam još od početka rata 1941. tražio da me se prebaci u Istru. Tek nakon kapitulacije Italije i ustanka u Istri, a najviše uz pomoć Šime Balena koji se tada po zadatku IO ZAVNOH-a zatekao u Bjelovaru konačno se vraćam u rodni kraj."
Tada za njegov proglas - upozorenje pljačkašima nisam znao, niti ga je on spominjao, iako bi svakako bio dobro došao kao ilustracija u vremenu kada je započela era divlje otimačine i privatizacije koja se i danas spominje kao najveća pljačka Hrvatske. Povijesna građa bilježi ga u popisu boraca Moslavačkog partizanskog odreda od 26. siječnja 1942, kao Ante Dobrilu Pepa, radnika, Hrvata, iz Istre. Također, u svojim sjećanjima koja su, kao i s ostalim dionicima ostala snimljena, a objavljeni razgovori u Glasu Istre autorizirani, često je Pepo isticao da je glavni motiv Istrana u ondašnjoj borbi bilo opredjeljenje za nacionalna i socijalna prava. (Piše Mate ĆURIĆ)
CIJELI TEKST ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.