Pulski likovni umjetnik Robert Pauletta proteklog je petka izlagao u prostorima stare tiskare, privremenom i još uvijek u potpunosti neadaptiranom prostoru Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Izložbu su pred velikim brojem kolega, ljudi iz struke, filmaša i ostalih otvorili povjesnicari umjetnosti Gorka Ostojic Cvajner i Mladen Lucic Luc.
- Predzadnja ovogodišnja izložba u MSUI-ju pripala je markantnoj osobi pulske likovne scene Robertu Pauletti. On se dosada bavio pedagoškim radom, bio je voditelj MMC-a Luka, a vec neko vrijeme integralno se posvetio likovnosti, kazala je Ostojic Cvajner.
- Pauletta i ja se poznajemo vec 25 godina i tijekom tog vremena smo si vjerojatno dosadili. Medutim, smatram da postojeci prostor koherentno funkcionira s radovima, a naziv izložbe "Nebo" u isto vrijeme je uzak i širok pojam. Realitet burnog 20. stoljeca se nastavlja i poprima neko novo, drugacije znacenje i sasvim novu simboliku. Robert Pauletta pita se je li nebo nedokuciva cinjenica, rekao je Lucic. Autor se nadasve zahvalio brojnoj publici te kazao da bi njegova imaginacija bez nje bila uzaludna.
Pauletta je prije svega nacitana, jednom rijecju kompletna umjetnicka osobnost. Njegovi izleti i eksperimentalne eskapade u vidu miješanja raznih audio-vizualnih tekovina u sprezi s klasicnim umjetnickim postulatima postali su tradicionalno ocekivana rješenja pa je i ova posljednja izložba na neki nacin kompilacija njegovih dosadašnjih promišljanja. Tijekom ranih devedesetih autor se bavio dada slikarstvom po uzoru na Francisa Picabiu i njegov je rad tada osjetno poprimio slicnu poetiku. Skulptorske, odnosno ready made instalacije, kao i koketiranje s pop-artom rezultiralo je u konacnici novim radovima ciste popartisticke provenijencije (Otmica Europe).
Megaplakatima u kojima se (auto)ironicno sprda s politickim elitama i osobnim svjetonazorima, ambijentima u koje je ponovno umetao scenografske elemente i ready made manrayovskih principa, logicno su dovele do ove posljednje izložbe simbolicnog naziva "Nebo". Ikonografija u prikazima svjetskih diktatora i zlocinaca poput Mussolinija, Hitlera, Tita, Mao Tze Tunga, tretiranih manirom pop-arta i sjevernjackog ekspresionizma s jedne, a autoportretima (Portreti proždrljivog, posrnulog i prosvijetljenog umjetnika) s druge strane, Pauletta kao da izjednacava sebe, neke svoje primisli s postupcima kriminalaca svjetskih razmjera.
Autoironicno, sugestivno, samopokajnicki i autokriticno autor ponovno preispituje granice svoje apsurdnosti koje se ponajbolje išcitavaju u instalacijama nacinjenim od pregršt igracaka dada/popartistickih tendencija. Svjetlece led instalacije u obliku svastika, kao i videoprojekcije spojevi su u kojima autor daje na znanje da ga intrigira širi vid umjetnickog izricaja u kojem ima mjesta kako za štafelajnu sliku, tako i za uvjetno receno suvremene umjetnicke discipline.
U svakom slucaju, pulski se umjetnik prvenstveno bavi prostorom, integracijom elemenata unutar zadanih gabarita, a sve s prepoznatljivom, samo njemu svojstvenom notom. Iako su slicne situacije videne po dosadašnjim venecijanskim bijenalima, neosporno je da u Paulettinom stvaralaštvu postoji nešto originalno, klasicno i ludicki, autohtono i ovom prostoru pripadajuce. Izložba "Nebo" jedna je od najvišeslojnijih Paulettinih izložbi, koja autora opisuje covjekom kojeg sve više boli "ona stvar" što ce netko reci ili misliti o njemu. Dobrim dijelom je to stvar srece, ali i osobnog odabira životnog puta koji svatko ima pravo izabrati ili ne izabrati.
Svidao se nekom ili ne, cinjenica je da bi istarska, ali i Hrvatska likovna scena bez njegovog angažmana bila znatno siromašnija, a (crni) humor u likovnosti Pule gotovo i nezastupljen. Analiticnost, slikarska sloboda zadojena na plodnoj estetici manirizma i izdancima njegovih daljnjih povijesnih avangardi ujedno su glavni atributi ovog premanturskog kameleona. (Vedran ŠILIPETAR; Snimio Manuel ANGELINI)