U sklopu 16. Dana antike Pula Superiorvm 2017 sinoć je nasred Foruma održana tribina pod nazivom „Kruha i igara: Politička upotreba sporta u antici i danas“. Rimski pjesnik Juvenal je u svojim Satirama prvi upotrijebio danas popularnu izreku “Kruha i igara”, misleći na rimske građane koji su umjesto nametanja ozbiljnih tema svojim političarima, od istih prihvatili besplatni kruh i gladijatorske igre, kao sredstvo odvraćanja od problema prisutnih u ondašnjem društvu. Sam naziv bio je dovoljno jasan pa voditelju Ivanu Žagaru nije trebalo puno da svoje sugovornike, a bili su to ravnatelj Arheološkog muzeja Istre Darko Komšo, poznati sportski novinar Robert Matteoni, zatim trener i bivši nogometaš Elvis Scoria te povjesničar Hrvoje Klasić, zagrije za temu. I publiku je ta tema prilično zaintrigirala jer je ispunila mali auditorij na trgu.
Komšo je nakon Žagarovog uvoda i pitanja jesu li gladijatorske igre bile najpopularniji sport u Rimu odgovorio potvrdno, napomenuvši da se nije uvijek radilo o robovima koji su dobili mač u ruke da se pobiju. Iako jesu često bili robovi, gladijatori su bili najštovaniji sportaši u Rimu, te bi nakon što su ostvarili niz pobjeda dobivali drveni mač i postajali slobodni, a postojale su i gladijatorice.
- Gladijatorske borbe bile su popularni vid zabave, zato su se gradile arene, a pulska arena mogla je primiti 20 tisuća ljudi u vremenu dok je u Puli živjelo četiri do pet tisuća. Gladijatorske borbe održavale su se svaki slobodni dan u godini, a s obzirom da je u starom Rimu bilo 200 takvih dana godišnje, borbe su se održavale praktički u prosjeku svaki drugi dan, a bile su i besplatne, ispričao je Komšo dodavši da što je netko bolje igre organizirao, to je bolje prolazio na izborima, uputivši pritom ironično pitanje publici i sugovornicima vide li sličnosti s današnjim vremenom. Kako kaže, prvi carevi shvatili su da je to dobar način za kontrolu masa i smirivanje nemirnog puka, no ističe još jednu stvar:
- Masa je rulja, a rulja traži krv, kaže Komšo i napominje da i danas kada se gladijatorske igre organiziraju u pulskoj Areni, dakako odglumljene i za turiste, tri tisuće ljudi koliko ih obično posjeti, na pitanje cara kojeg glumi Šandor Slacki ml., da li da gladijator poštedi život svom poraženom suparniku, ili ga ubije, unisono iz sveg glasa odabiru ovo drugo.
Nakon Komšovog izlaganja Žagar je tribinu usmjerio na vrijeme par milenija kasnije, mogli bi reći skoro pa sadašnje i prikazan je video s nikad odigrane nogometne utakmice Dinamo-Crvena zvezda 1990. u Maksimiru na kojoj je došlo do nereda i koji mnogi smatraju početkom rata u Hrvatskoj. Žagar je podsjetio da je 1969. nakon poraza El Salvadora od Hondurasa zbog koje je izbio stosatni rat u kojem je život izgubilo između dvije i pol i šest tisuća ljudi.
Klasić je isatknuo da ima puno primjera utjecaja politike na sport u povijesti, primjerice tu su Olimpijske igre u Berlinu 1936., održane za vrijeme vladavine nacista a na kojima je upravo Jesse Owens osvojio četiri medalje i razbio mit o nadmoći bijele rase, a politika je svoj trag ostavila i na OI u Moskvi 1980. kada su ih zbog sovjetske intervencije u Afganistanu bojkotirale zemlje zapadnog bloka, pa su im SSSR i njegovi sateliti uzvratili bojkotom OI u Los Angelesu 1984. Što se tiče nereda na Maksimiru 1990. rekao je da oni nisu početak, nego eskalacija sukoba jer su još 1968. igračima Dinama u Beogradu vikali da su ustaše. No, sve se to guralo pod tepih dok je Tito bio živ.
Žagar je podsjetio na Tuđmanovo mijenjanje imena Dinamo u HAŠK Građanski i potom u Croatia, a 2000-ih počelo se govoriti o “isušivanju nogometne močvare”.
- Ne postoji na kugli zemaljskoj sport gdje nema upliva politike. Gdje je veća masa, politika će to pokušati iskoristiti, odmah je poentirao Matteoni podsjetivši da je jugoslavenska nogometna liga bila politička. “Politika je važna za sport, zato se i miješa jer sport nema riješeno financiranje”, kaže Matteoni i podsjeća da je NK Istra, koja je zadnjih desetljeća mijenjala nazive, dva puta ispala u drugu ligu i dva puta se vraćala i to sve zbog političkih razloga, no napomenuo je da je upliv politike u sport snažan i u ostalim razvijenim demokracijama, primjerice u Ujedinjenom kraljevstvu. Podsjetio je i kada su 90-ih godina Silvio Berlusconi i drugi jaki igrači ušli na nogometnu scenu. Potom se dogodio krah Parmalata zbog kojeg je krahirao klub Parma te su se počevali urušvati i svi ostali koji su bili vezani za Parmalat. Talijanska država svjesna važnosti nogometa i para koje se tu obrću, spasila je klubove koji su trebali otići u stečaj.
- Politika bi trebala napraviti okvir kako bi sport trebao funkcionirati, ali to se nikad neće dogoditi, zaključio je Matteoni.
Puno optimističniji nije bio ni Scoria koji se kao bivši trener NK Istre sjetio što su sve prolazili.
- Politika je u Hrvatskoj stvorila odnose i ljude koji rade to što rade jer to žele raditi. To je jedan dublji problem, kaže, a na Žagarovo pitanje koliko je koncept “kruha i igara” aktualan i danas, odgovorio je da ljudi vole krv, vole gladijatore, no da se sport mora čuvati zbog novih generacija i da se moraju sačuvati vrijednosti u njemu.
Klasić je htio završiti u malo optimističnijem tonu pa je rekao da on ulogu sporta vidi kao ambasadora neke zemlje i mira općenito te smatra da naše sportaše ne koristimo dovoljno po tom pitanju. Dao je ideju da kada bi se jedan autobus napunio poznatim sportašima iz regije poput Mandžukića, Džeke, Đokovića i drugih te bi oni išli po školama i djeci umjesto o ratovanju govorili o sportskom duhu, situacija bi se prije normalizirala.
- U Hrvatskoj nedostaje kulture ponašanja na svim razinama. Ne poštuju se vrijednosti i sjećanja na ljude, kazao je Matteoni objasnivši da ako jedan Mate Parlov ne može imati spomenik u centru Pule, “onda Puli ne treba nikakav spomenik”.
- Od Parlova treba stvoriti brend i on mora dobiti svoje mjesto u gardu, zaključio je Matteoni i zaradio pljesak publike. (M. RADIĆ)