Poštovana psihologinjo,
Pišem vam zbog svog ponašanja koje imam već oko 10 godina, a tek sam nedavno shvatila da je to pravi problem karakteriziran kao poremećaj. Pred kraj nižih razreda ušla sam polako u pubertet i dobila prve akne i prištiće. U isto vrijeme, počela sam, onako iz dosade, čerupati kosu. Znači, doslovno, čupati vlas po vlas. Nakon nekoliko tjedana primijetila se ogromna razlika. Moja kosa je bila rijetka i beživotna. To je obilježilo početak tog razdoblja mog života.
Moji su se roditelji odlučili za pomoć u obliku kazni, vikanja i šišanja na kratke muške frizure. Nekoliko puta su me obrijali na nulu. Psihologu nisam nikad otišla, a niti su se oni ikada posavjetovali s nekim. Ne mogu im zamjeriti jer bih se i ja tako osjećala, posramljena. Ipak, taj instinkt je bio jači od bilo koje kazne. Svaki put kad je kosa ponovno krenula rasti, ja sam ponovno počela čupati – vlas po vlas. Što su moji više vikali, ja sam više čupala. Toga sam se, nedavno, uspjela odviknuti.
Ukoliko me želite pitati kako, odmah ću vam reći da je rezultat leđa puna ožiljaka. U razgovoru s ljudima koje susrećem na ulici i na poslu, tražim neke nedostatke na koži i trgam ih. Kako sam leđa uništila, pokušala sam se kontrolirati i prešla sam na druge dijelove svog tijela. Ruke, ramena, noge. Na licu imam, srećom, samo nekoliko ožiljaka i smatram da sam stala na vrijeme.
Majice kratkih rukava i suknje se ne usudim nositi. Sramim se. Mislim, svjesna sam da sam lijepo građena te da mogu biti ponosna na svoj izgled. Ipak, previše sam uništila kožu da bih imala hrabrosti je otkriti suncu, danu i tuđim pogledima. Pokušala sam nositi kape, marame ili nokte šišati jako kratko kao si ne bih mogla to napraviti. Takva tehnika kratko i pomaže, ali ne znam što dalje. Kako da si pomognem, kako da to spriječim? Bojim se otići psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu. O tome nisam razgovarala niti sa svojom doktoricom.
Od roditelja se skrivam odjećom. Sramim se, nemam dečka i mislim da ga tako neću ni pronaći. Zbog svega, sve sam sigurnija da ovo ljeto neću pristupiti plaži. Iskreno, ne bih se ni ja kupala kraj nekog kao ja. Ne želim lijekove. Osjećam se grozno i ovo iskustvo ne bih poželjela nikome. Jako sam mlada, ne želim tako živjeti – želim se promijeniti! Hvala.
Poštovana,
Problem, odnosno poremećaj o kojem govorite, ima stručni naziv Dermattolomania. Odnosi se na poremećaje vezane uz nanošenje boli, kao čupkanje vlasi ili štipanje odnosno guljenje kože. Mnogi stručnjaci su se bavili proučavanjem ovog poremećaja u ponašanju i rezultati ukazuju na to da su oni povezani s regulacijom emocija.
Pripadaju grupi poremećaja vezanih uz nanošenje boli kao mehanizam borbe protiv anksioznosti, osjećaja niskog samopoštovanja i samopouzdanja. Obično je ženski spol više pogođen od muškog, a može se manifestirati kako u preadolescentskoj dobi pa do zrelih godina.
Poremećaj može trajati mjesecima, u pojedinim slučajevima čak i godinama. Osobe pridaju posebnu pozornost pojedinim dijelovima tijela, kao što vi navodite leđa, i za micanje tih, nazovimo ih, nedostataka koriste prste ali i, nerijetko, zube. U borbi protiv tog poremećaja vrlo je bitno da prihvatite činjenicu da ne možete sami riješiti problem.
Ukoliko traje već duži niz godina, kako i sama navodite, vrijeme je učiniti korak dalje i obratiti se stručnjaku. Prihvatite činjenicu da neće proći samo od sebe, iako pomišljate da će otići kako je i došlo. Svakako, najbolji prvi korak je obratiti se svom obiteljskom liječniku. Terapije koje se koriste su kognitivno-bihevioralna terapija, habit reversal terapija, ali i drugi pristupi kao biofeedback, agopunktura, korištenje medikamenta i slično uz pratnju psihologa, liječnika odnosno stručnjaka.
Nemojte bježati od stvarnosti jer tako bježite i od pomoći. Sama ste svjesna da više ne možete ovako živjeti – skrivajući se iza majica dugih rukava. Mlada ste, imate život pred sobom. Otvorite se prema mogućim rješenjima prihvaćajući sebe, takvom kakvom jeste. Jedino je tako moguće učiniti korak prema boljem "ja". (Luana POLEIS)