Vicevi o Istrijanima kruže Trstom, tijekom desetljeća prikupljeno je brdo materijala - veliki grad se smije, smijeha posvuda, kao i Istrana: kažu statističari da se nakon Drugog svjetskog rata u Trst naselilo oko šezdeset tisuća Istrana iz gotovo svih krajeva poluotoka.
Evo nekoliko nasumičnih primjera.
Istrijan dolazi u agenciju tršćanskog lista Il Piccolo da bi predao osmrtnicu povodom smrti žene; na listiću kratko piše: "Umrla Marija". Nakon letimičnog pogleda na papirić i gospodina koji tužno drži novčanik u ruci, iskusna djelatnica objašnjava mu da poruka može biti i nešto duža jer do pet riječi cijena osmrtnice ostaje ista. Tip uzme papirić i u sekundi nadopunjuje po preporuci: "Umrla Marija, prodajem plavu Pandu".
Istrijan Nazario već je u godinama i nikako da se oženi pa jednog dana odluči potražiti sreću putem novinskog oglašavanja. Nakon izvjesnog vremena u lokalnom listu iskrsne oglas sljedećeg sadržaja: "Istrijan lijepog izgleda traži ženu: mladu, jaku, radišnu, štedljivu i s vlastitim traktorom". Na kraju oglasa slijedi kratki post scriptum: "Nužno priložiti sliku traktora".
U vrijeme dok su u Trstu nicale videoteke kružio je vic o Istrijanima koji, za razliku od običnih smrtnika, uživaju dvaput prilikom gledanja pornofilma. Prvi put gledajući film, a drugi prilikom premotavanja vrpce unatrag, kad neminovno ženska (kurva) vraća novac klijentu.
Tršćanski novinari istarskog porijekla Luciano Santin i Roberto Danese devedesetih su godina objavili prvu zbirku viceva posvećenih Istrijanima koji u Trstu slove za "tvrde Škote". Vicevi o istarskoj škrtosti obnavljaju se iz godinu u godinu, čine dio gradskog miljea, ima ih na stotine. Knjiga je u nekoliko dana rasprodana i doživjela je nekoliko (izdavačko) sretnih "ristampa" uz neminovne nadopune.
Nazario, izmišljeni lik škrtog Istrijana ostaje vjeran svojim "načelima" i prilikom najtežih situacija:
Istra je pogođena teškim potresom, spasilačke ekipe danima kopaju u potrazi za preživjelima. Nakon četiri dana kopanja pod ruševinama ekipa nailazi na zaključana vrata, spasilac prisloni uho i čuje neodređeno govorkanje. Pokuca, a iza vrata čuje se glas: "Tko je?". "Mi smo iz Crvenog križa". Kratki odgovor: "Hvala, već smo dali".
Posljednji koji sam čuo zvuči zanimljivo: dva Istrijana raspravljaju, odnosno filozofiraju o matematičkim pojmovima pa jedan drugog pita koliko je dva plus dva. "Čini mi se četiri", kaže Mario, a Nazario će, nakon što je sve izvagao, rezignirano zaključiti: "Lo steso me par poco!" (Ipak mi se čini premalo).
Prije nekoliko dana nazvao me telefonom gospodin Gracco Muriti, prezime skriva porijeklo Tršćanina koji je prava enciklopedija kada je povijest Trsta u pitanju, u biti radi se o obitelji Mogorović iz Grdosela, "trdi Istrijani". Pitam Muritija/Mogorovića gdje su korijeni toga ustaljenog, nataloženog klišea o škotski škrtom Istraninu?
"Ljudi ne znaju kako su Istrani primljeni u gradu, ne znaju kako se nakon rata živjelo u izbjegličkim logorima koji su nicali u središtu i na periferiji grada. Uvjeti katastrofalni, dok je lokalno stanovništvo sve to pratilo s distancom, poprilično hladno i agresivno. Njihov je položaj dodatno otežan stavom tadašnje ljevice, odnosno komunističke partije, koja je istarske 'esule' poistovjećivala s fašistima, jer bježali su iz komunističkog raja. Ruganje je dio reakcije na nove došljake, mahom radnike, ribare i seljake, ljude koji su dolazili iz siromašne sredine. Dovoljno je pročitati svjedočanstva biskupa Jurje Dobrile da bi se shvatila istarska zbilja", priča mi Gracco Muriti. Dodaje pak da su Istrani po karakteru izuzetno radišni, marljivi, tihi, povučeni, strpni i skrbni. (Piše Elio VELAN)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU.