Citateljica, ogorcena stanjem stoljetne ladonje u centru Pule, tocnije u unutrašnjem dvorištu iza trgovine Ghetaldus na Giardinima, poslala nam je pismo u kojem iskazuje žaljenje zbog stradavanja stabla koje je stoljecima kojecemu odolijevalo, a danas propada zbog ljudske bahatosti.
Sigurno ne znate da u jednom dvorištu u samom centru Pule raste stablo ladonje, razgranate krošnje i visoko, više od stoljetnih stabala posadenih na Giardinima u doba Austro-Ugarske. Buduci da vecina zgrada u centru Pule zapravo potjece iz doba A-U Monarhije, moguce je da je i ovo stablo posadila žena (ili vrtlar!) nekog bogatog Austrijanca da bi im pružao sjenu u stražnjem vrtu za nedjeljnih ruckova. To stablo je raslo, nesmetano se širilo unutar gabarita zadanih zgradama, preživjelo je doba Austrije, preživjelo je Kraljevinu Italiju, premda su neke od okolnih zgrada uništene u ratu i na njihovo su mjesto interpolirane druge, došla je Jugoslavija i prošla, a na njeno mjesto stupila nezavisna Republika Hrvatska.
U posljednjih desetak godina ladonja je narasla dovoljno da može proviriti, ako ne na ulice, onda barem na okolne krovove i terase. Njene je grane i listove sada još bolje moglo osuncati sunce, a ona sama toliko se raširila da se od proljeca, kada bi se njena krošnja bogato zazelenjela, pa do kasne jeseni, dok lišce ne bi otpalo, otkrivajuci u svojoj mršavoj i ogoljeloj unutrašnjosti poneko gnijezdo grlice, susjedi nasuprotnih grada uopce ne bi vidjeli. Cule bi se samo pokoja psovka ili glasovi iz sapunice s televizora nagluhe komšinice. Pružala je izvrsnu zvucnu barijeru. A tek kada bi zapuhao vjetar! Covjeku bi se cinilo da je ne u samom centru grada, vec negdje na osami, na nekoj morskoj litici, ne u višekatnici stisnutoj ostalim zgradama, nego u kuci pored ogromnog stogodišnjeg stabla cije grane vjetar miluje i izvlaci iz njih najljepše tonove. Tokom sva tri godišnja doba ladonju su posjecivale sve gradske ptice, pticice i pticurine, uvijek je bila veselo, rijetko veselo stablo, zapravo, rijetko stablo u centru grada Pule.
Sada su Ladonjine grane gole i sigurno se smrzavaju na buri koja puše posljednjih dana. Gnijezdo je prazno. Tko zna gdje njene grlice provode zimu. Možda su naslutile smrt i propast svog doma pa su na vrijeme pošle tražiti novi krov nad glavom. Vec im je oko prošlog Božica netko odrezao jednu stranu kuce. Odrezao ju je krišom, žureci se, ostavljajuci krvave tragove na krovu obližnjeg poslovnog prostora. Tko bi to mogao uciniti? Kome je to ladonja mogla zasmetati nakon tolikih godina? Tko bi mogao biti tako neosjetljiv na njene cari? Kome pripadaju ona tri velika klima-uredaja kojima su smetale njezine grane pa ih je tako okrutno odrezao?
Ladonja osjeca da joj covjek ne želi dobro. Predosjeca da nekome smeta njezino lišce koje u jesen otpada i zacepljuje odvode. Ali, kako to da citavo stoljece njezino lišce nikome nije smetalo? Tko je taj prepotentni bogataš, poduzetnik, koji je došao kao da ga je sam Bog poslao, da kao njegov izaslanik radi reda? Tko je on da želi rušiti ladonju u dvorištu koje mu uopce ne pripada? Zar nije bilo jednostavnije sagraditi kosi krov na poslovnoj zgradi, na kojem se onda ne bi zaustavljalo lišce i zatvaralo odvode? Zašto misli da je jednostavnije srušiti ili otrovati jedno stablo?