Filmom o životu Olega Mandica, posljednjeg covjeka koji je napustio koncentracijski logor Auschwitz, u ponedjeljak je u kinu Valli obilježen Medunarodni dan sjecanja na žrtve holokausta koji pada 27. sijecnja.
"Godine kobnih iskustava obitelji Mandic s fašizmom i nacizmom", autorskog tima Iris art iz Kastva, snimljen je 2005., a prikazan je u sklopuprojekta "Film u školi" te edukativnog projekta koji vode profesori povijesti i clanovi Istarskog povijesnog društva Igor Šaponja i Igor Jovanovic, a koji vec godinama sakupljaju svjedocanstva uznika nacistickih logora.
Bio je to, kako je rekao Šaponja, sat povijesti u drukcijem obliku, a prisustvovali su ucenici i profesori pulskih škola, srednje Ekonomske, Medicinske, Gimnazije, Strukovne, Osnovne talijanske škole Giuseppine Martinuzzi i Srednje talijanske škole Dante Alighieri te OŠ Veli Vrh.
Film prati život Mandica i njegove obitelji kroz tri poglavlja - rano djetinjstvo u Voloskom, deportaciju i preživljavanje u Auschwitzu te život poslije rata.
- Prica je ovo ni po cemu posebna?, govori na pocetku filma Mandic koji je u logoru potajice vodio dnevnik. Nijemci 15. svibnja 1944. odvode mladog Mandica, njegovu mamu i baku prvo u Rijeku, pa u tršcanski zatvor Coroneo. Desetog srpnja u vagonima za stoku odvode ih u Auschwitz.
Tjeskobe koju je osjetio kada je ugledao ulaz u logor Mandic se prisjeca i danas. Isprepleteno s Mandicevim ispovijestima cujemo glas koji govori o tome koliko je ljudi i na koji nacin ubijeno u ovom mjestu. Mandic je u samo jedno poslijepodne postao broj - IT189488 i prva dva mjeseca proveo je u ženskom logoru tako da je bio s mamom i bakom.
U tom dijelu opisuje dnevnu proceduru, ustajanje u tri sata ujutro nakon cega je slijedila prozivka koja je ponekad znala trajati satima. Svako malo bi SS-ovski zapovjednici logora napravili selekciju logoraša kad je trebalo smanjiti njihov broj te su prilikom prozivke na sabirnom mjestu izdvojili svaki peti red iz pojedinog dijela logora te bi ovi završili u plinskim komorama.
Nakon dnevnih prozivki slijedio je odlazak na rad, a hranili su ih tek cajem, juhom i komadom kruha. Zbog bolesti Mandic dva mjeseca provodi u bolnickom odjelu, reviru - kako su ga zvali, u blizini odjela zloglasnog doktora Mengelea.
Logor je osloboden u noci s 26. na 27. sijecnja 1945. Potom je iducih dana u logor stigao i ruski pukovnik s depešom koju je potpisao Staljinov zamjenik, kojem je zadatak bio da pronade Mandicevu obitelj. Pukovnika je pratila i filmska ekipa koja je snimila film koji se danas vrti u muzeju holokausta u današnjem Oswiecimu, što je poljski naziv Auschwitza. U zadnjem dijelu doznajemo da je baka živjela dugo, a Mandic je odrastao i nastavio svoj uspješan život.
Poslije je, odgovarajuci na pitanja ucenika te Jovanovica i Šaponje, kazao da mu se u Auschwitzu s 11 godina dogodilo on najgore, pa je sve poslije bilo šala.
Kazao je i da je bilo dana kada si bio sretan što si živ te je spomenuo veliku apatiju koja je vladala u logoru, a pojacavao ju je i brom koji su, navodno, stavljali u hranu.
No, Mandic se posebno zamislio nad pitanjem koje je glasilo: "Jeste liponekad poželjeli, od muke, biti u petom redu?" "Ne. Osobno nisam" odgovorio je smireno, ali bilo je takvih kojisu "otišli na žicu", odnosno izvršili samoubojstvo jer je žica bila pod naponom.
Na pitanje ima li danas broj na ruci, odgovorio je, klimnuvši: "Skidanje tog broja bilo bi protiv etickih nacela onih koji se nisu izvukli", smatra.
- Klonite se nasilja. Nasilje izaziva nasilje, to je lancana reakcija. Ima puno toga cemu je nasilje zajednicki nazivnik, a to je nedopustivo, bila je Mandiceva poruka za kraj susreta nakon kojeg su mu ucenici idalje prilazili i raspitivali se o onom što je prošao. (Mladen RADIC)