Poštovana psihologinjo,
čitam redovito vašu kolumnu pa sam vam se odlučila obratiti. Obraćam vam se kako bih dobila općenite informacije, jer sam svjesna da za stvarnu pomoć treba doći osobno. Da vam objasnim svoje teškoće, nadajući se da ćete mi pomoći. Još od svoje četvrte godine moja prehrana je vrlo neredovita.
Prestala sam jesti mnoge namirnice: meso, tjesteninu, sir, salamu, ribu, povrće. Izborila sam se za to čak i kroz prave prijetnje svojih roditelja tipa "ili ćeš pojesti to ili ništa drugo". U toku školovanja jela sam par stvari i namirnica što je skoro prelazilo granicu normale. Bilo je razdoblja kad sam se hranila samo trokutićima od sira, štapićima od ribe, bijelom kavom i slično. Trenutno jedem redovito, da ne kažem opsesivno, pizzu, pomfrit i gorku čokoladu. Kruh i artičoke povremeno. Ostalo ne jedem.
Brine me to što namirnice koje jedem u velikim količinama (i kad nisam gladna) postaju prava noćna mora. Ne uspijevam pronaći ravnotežu, kupujem u abnormalnim količinama i sve ih pojedem. Ostale namirnice ili jela, pojedem samo zato kako bi napravila pauzu, ili jer sam u nekim situacijama primorana na to.
Pokušala sam prepoznati u sebi zbog čega imam takve probleme, i mislim da sam našla razlog. Odnos s mojom majkom. Mislim da sam je pokušala kazniti kada je, u dobi od moje četiri godine, sva njena pažnja bila usmjerena na mog brata. Sve to me činilo da se osjećam jako usamljena. Jela sam sve što ona nije trebala kuhati, jer je ona bila odlična kuharica jer mi se činilo da sam je povrijedila svaki put kada sam jela nešto što ona nije pripremila.
Opsesija oko tih nekoliko namirnica vezana je uz pozitivna sjećanja, kada sam se, bez obzira na kazne, uspjela dočepati zabranjenih namirnica. Osjećala sam to kao pobjedu s kojom sam mogla čini što sam željela. Posljedice, i to one najgore, su došle kasnije. Čini mi se da sam bolovala od anoreksije i bulimije.
Opsesija oko određenih namirnica, i prejedavanje, učinilo je da teško kontroliram svoju težinu. Na sreću, nisam neishranjena i mislim da su te dvije poteškoće ušle u moj život kako bi zadržala svoju tjelesnu težinu, a ne kako bih smršavila. Sada imam poremećaj i sa spavanjem. Spavam vrlo malo, a preko vikenda previše, čak 17-18 sati u komadu. Što je najgore, na kraju se osjećam vrlo umorno. Što mogu učiniti? Da li poremećaji u prehrani mogu biti povezani sa spavanjem? Hvala. F. Z.
Poštovana F. Z.,
Jeste li ikad razmišljala o tome da su naši nedostaci i naše kvalitete na istom planu i da se u biti nadopunjuju? Tko može točno odrediti granicu između dosljednosti i hirova, (pretjeranog) spavanja i znatiželje prema novim svjetovima? Ponekad je dovoljno malo, kako bi kroz svoje nedostatke otkrili svoje prednosti.
Vi ste inteligentna osoba, koja je, kako sama navodite, analizirala sebe i svoju prošlost, uspijevajući identificirati neka ružna razdoblja koja su označila vaše djetinjstvo i odnos s majkom. Razmislite, želite li cijeli život proživjeti kroz identifikaciju "povrijeđenog djeteta" ili je stiglo vrijeme da postanete žena koja može odabrati, budna danju i, zašto ne, uzbuđena noću?
Ako ste mi se obratila, znači da, bez obzira na situaciju kroz koju prolazite, osjećate da možete postati žena s novim pogledima na svijet, novim životom ispunjenim novim avanturama. Nemojte dopustiti da ova želja ostane neispunjena. Vi ste mnogo toga učinila samostalno, ali ne možemo uvijek sve sami. Obratite se psihologu–terapeutu, koji će vam pomoći i biti vođa kroz novi svijet koji vas čeka.
Poštovana,
Imam 32 godine i već nekoliko godina sam sretno udana. Obožavam svog supruga, kao i on mene. Već duže vrijeme želimo dijete, koje nikako ne dolazi. Bili smo na kontrolama i sve je u redu. U razgovoru s prijateljicama spomenule su mi kako bi možda bilo dobro da se obratimo nekom psihologu za pomoć. Možete mi pojasniti, što nam psiholog može pomoći? Hvala unaprijed
Poštovana gospođo,
Drago mi je vidjeti takvo pitanje jer je zanimljivo široj publici. Naime, često mislimo da, ukoliko želimo dijete, mora sve biti medicinski zdravo. Kada dođe trenutak da želite imati dijete, nije bitno samo tjelesno zdravlje već i ono mentalno.
Razmislite da li su svi "uvjeti" ispunjeni koje ste očekivali u vašem zajedničkom planiranju. Ima li nešto što tišti vas ili vašeg supruga? Otvoreni razgovor kod psihologa može pomoći da se sagleda cjelokupna situacija te pružila podrška, ukoliko je to potrebno. Nemojte se bojati, jer razgovor sa stručnom osobom može uvijek doprinijeti općem dobrom stanju. Sretno!