Kad se sredinom rujna, nakon devet godina izbivanja, u redove Istre 1961 vratio Manuel Pamić, bila je to vijest koja nije mogla ostaviti ravnodušnim niti jednog "zeleno-žutog" poklonika. Svi su znali da je pulski prvoligaš dobio klasnog igrača, a usto i domaćeg dečka kakvih nema puno u svlačionici, no Pamić nije želio izlaziti s nikakvim bombastičnim izjavama. Iskren do boli, kakav je uvijek i bio, Pamić je priznao da mu nedostaje kontinuitet i da će trebati proći neko vrijeme dok ne dosegne željenu razinu, ali i da će napraviti sve što je u njegovoj moći da čim prije postane igrač kakvog smo navikli gledati. Na žalost, tek što je uspio dostići zadovoljavajući nivo forme, stigla je ozljeda koja ga je opet bacila unazad, ali Pamić se nije obazirao i u toj silnoj želji da zaigra u susjedskom derbiju, dvoboju dva kluba čije je boje branio, pretjerao je i pogoršao stvari. Jednostavno, izgleda da mu nije bilo suđeno da u prvom dijelu sezone ostavi dublji trag, ali to mu je samo pojačalo želju za radom i kao zapeta puška dočekao je zimske pripreme spreman da pokaže sve što zna. (I. CEROVAC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU