Nizozemska glumica Sylvia Kristel, koja glumi u hrvatskom filmu "Dva suncana dana", ocarana je Hrvatskom i u kratkom razgovoru nam je potvrdila da se nakon snimanja filma jedva cekala vratiti u ove krajeve.
- Snimati na Velebitu je bilo zanimljivo i naporno iskustvo, ali Ognjen je odlican redatelj i bila sam zapanjena kada sam procitala scenarij te kada sam vidjela kako ga je vizualizirao. Filmska ekipa je takoder bila odlicna i svi su znali što trebaju raditi pa je atmosfera bila opuštena. Na Velebitu nam je bilo jako lijepo i zaljubila sam se u te planine, iako smo ponekad snimali i na 40 stupnjeva.
Što mislite o nezavisnim filmovima? Mislite li da postoje redatelji koji snimaju filmove samo iz ljubavi prema umjetnosti?
- Tu je glavna razlika izmedu autorskih i studijskih filmova. Ima redatelja koji pišu svoje scenarije i rade film po svojoj volji. Radi se o nezavisnim filmovima koji su po automatizmu niskobudžetni. Takvi redatelji moraju biti inventivni i moram priznati da su mi draži filmovi u kojima je važno dobro iskoristiti svoju kreativnost. Svida mi se intima koja se pri snimanju takvih filmova stvara.
Jeste li poznavali hrvatsku kinematografiju prije nego što ste snimali film sa Svilicicem?
- Moram priznati da nisam znala puno o hrvatskim filmovima. Iznenadena sam da jedna tako mlada i tako mala država uspije snimiti toliko filmova, pa mislim da vas ceka svijetla buducnost.
Vratimo se na pocetak Vaše karijere. Je li Vam bilo teško nastaviti rad u filmskoj industriji nakon velikog uspjeha s filmovima o Emmanuelle?
- Nakon nekog vremena pobjegla sam iz Francuske u SAD jer je ta popularnost za mene bila previše. U SAD-u sam morala sve ispocetka, što je bilo zanimljivo, a uspjela sam naci posao i tamo, no nije mi bilo tako lijepo kao u Francuskoj pa sam se nakon deset godina vratila u Europu. Teško je živjeti u Kaliforniji…
Trenutno radite i na animiranom filmu, a Vaš kratkometražni prvijenac "Topor i ja" osvojio je nagradu i na Tribeca Film Festivalu.
- Moj prijatelj, producent animiranih filmova, ponudio mi je da napravim kratkometražni film o Rolandu Toporu, koji je bio moj ucitelj slikanja. On je nedavno preminuo i htjela sam napraviti svojevrstan hommage. Bio je veliki umjetnik i jako darežljiv.
Naucio me da ne budem akademski nastrojena i da ne koristim samo boje koje se mogu kupiti u specijaliziranim ducanima, vec da pigmente tražim u prirodi. Htjela sam napraviti i kratkometražni film o ocu mog djeteta, piscu Hugu Clausu, no nizozemska vlada mi nije dodijelila dovoljno novca za njegovu realizaciju.