Pulsko-labinski književnik, novinar, prevoditelj i kantautor Daniel Načinović u posljednje se vrijeme detaljnije posvetio dramskom stvaralaštvu. Bio je to povod da s njime porazgovaramo o knjizi dramskih tekstova koju je nedavno objavio te o prijevodu na hrvatski predstave iz repertoara Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke.
- Protekli su vam mjeseci bili posebno uspješni zbog dramskog stvaralaštva. Objavili ste knjigu sabranih dramskih tekstova te na hrvatski preveli dramski tekst predstave Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci "Pinocchio". Predstavite ukratko Vašu najnoviju knjigu drama.
- Knjiga "Zastor i zvijezde", u nakladi Istarskog ogranka DHK-a Pula, objedinjuje šest mojih dramskih tekstova. Objavljena je prošle godine i predstavljena u knjižari Petit. Sabire, evo, tragove teatra jednog autora koji i nije, stjecajem okolnosti, baš duboko uronjen u ono što bi se moglo nazvati "život s daskama". Više sam, naime, dramskih tekstova pročitao nego što sam ih gledao na sceni. Povremeno surađujem s našim kazalištima u Puli i Rijeci, u prijevodima ili adaptacijama, a ponekad i autorski u punom smislu; no, nisam nikad bio suštinski udomaćen u nekom kazalištu. A nisam ni mogao biti. Ipak, volim scenske tekstove, volim dijaloge jer tu nema detaljnih opisa. Često i sami likovi povedu radnju i drago mi je što su uvijek složni dok idu kontra depresije. To im je možda i prava svrha. I tako, moje su mizanscene prvenstveno u misaonoj fantaziji. Naravno, kad se predstava postavi, redatelj i glumci daju - nekad na korist nekad na štetu - dodatne oblike tekstu, dok onaj koji "gleda" komediju ili tragediju u knjizi, mora to nekako sam režirati. Ali, nije ni to loše.
- Prevesti inačicu "Pinocchia" zasigurno nije bilo lako, jer se radi o posve novoj talijanskoj jezičnoj prilagodbi poznatog djela Carla Collodija s mnoštvom dijalektalnih i drugih lokalnih metatekstualnih isječaka.
- Riječki "Pinocchio", koji je napisala Elvia Nacinovich, ostvaren je na talijanskom i hrvatskom jeziku (Talijanska i Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca). Prijevod kao prijevod teži ka što boljem susretu dviju izražajnih sintaksa, nastoji se podesiti "kako delo pita", uz ono što svaki jezik pridodaje svojim koloritom, kako u replikama, tako i u songovima što ih je ovdje uglazbio Bruno Nacinovich. Predstava je maštovita, uz mnogo asocijacija, usmjerena prije svega k doživljaju svijeta jednog mladog bića koje se suočava s inim zapletajima što ih znaju upriličiti "ozbiljni", dakle, "odrasli" ljudi. Očigledno, njene odlike i nisu samo za djecu.
- Jeste li zadovoljni predstavom?
- Gledao sam izvedbu na talijanskome u Puli. Vještina i maštovitost. Nažalost, nisam mogao biti 7. veljače u Rijeci na premijeri hrvatske verzije. Dobio sam CD s pjesmama: prava kazališna glazba!
- Dosta ste i sami pisali kazališna djela za djecu, a pisati za taj dobni uzrast je specifično iz više razloga, jer djeca su najiskrenija publika. Čime se vodite kada stvarate za najmlađe?
- Uključujem registar koji je tako oblikovan da se prebaci u zasebni kolorit. Nije lako objasniti taj proces. Intuicija, ili tako nešto.
- Sve ste afirmiraniji i kao tekstopisac te kao kantautor. Kako uspijevate spojiti toliko raznih aktivnosti?
- Čini mi se da mnogi to rade puno uspješnije. Inače, kad se spominju "afirmacija", "uspješnost" i sl., to vam u ovim našim okvirima najčešće poprima tragikomične boje, pa je to bolje pustiti sa strane. Što i koliko ide u vjetar a koliko u jedra, doista ne mogu procijeniti. Razne aktivnosti mogu biti optička varka: ja po prirodi i nisam jako marljiv čovjek.
- Puno i prevodite, a budući da ste i sami pjesnik i književnik, to Vam je zasigurno olakotna okolnost.
- Ne znam. Postoji magazin iskustva koji u pogodnim momentima putem nekih svojih mehanizama izbacuje pojmove, slike, izraze i sl. Radi se o tome da se na određenoj bjelini ti elementi raspoređuju kako bi se složila željena kombinacija. U nekom trenutku, kažeš: To bi sad moglo biti u redu. Tu čovjek pogodi, pogriješi... kako kada. Isto kao u nogometu. Najvažnije je raspoznavati prave kombinacije i rastjerati svaku tvrdoglavu samouvjerenost. Moraš se dresirati za taj posao kao pas koji traži tartufe. Ja te prijevode radim povremeno; nisam profesionalac.
- Što sada pripremate?
- Upravo sam pogledao DVD sa snimkama mog glazbeno-poetskog skazanja pod nazivom "Bašćanske ploče glas". Izvode ga učenici Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile iz Pazina u režiji profesorice Amneris Ružić. Pokret, zvuk, glas. Igra slovima i dokumentiranim zapisima u interpretaciji kolijevke hrvatske pismenosti iz 1100. godine. Mirakul u ideji i razradi. Ističem to jer se divim na koji način mladi školsku informaciju mogu pretvoriti u interpretaciju. Izabrani su za državno natjecanje LiDraNo, a bit će to 25. ožujka u Šibeniku. Što se aktualnih priprema tiče... dovršava se opera "Epulon kralj" za koju glazbu, na libretto što sam ga objavio u knjizi "Uvojci Zlatnog runa", piše maestro Branko Okmaca. Njegov je pristup zasnovan na tradiciji i postmodernističkoj viziji. Radujemo se tome, premda je neobično i razmišljati kako bi se unutar aktualne stvarnosti opera mogla postaviti. Posljednji, treći čin je pred samim završetkom. (Vanesa BEGIĆ)