Uoči preksinoćnje dodjele nagrade '50 godina' bardu hrvatske dokumentaristike Bogdanu Žižiću, koju Motovunski filmski festival dodjeljuje ljudima koji su više od pola stoljeća posvetili radu na filmu te ostavili snažan utjecaj i neizbrisiv trag u razvoju filmske umjetnosti, s laureatom je u sklopu programa "Netočno u podne" razgovarao producent i dokumentarist Nenad Puhovski.
U svojoj dugoj karijeri Žižić je režirao desetak igranih filmova, no ipak je najpoznatiji po svojem dokumentarističkom opusu sa stotinjak dokumentaraca dugog i kratkog metra. U Motovunu je prikazan njegov film o uništavanju partizanskih spomenika "Udar na sjećanje" te posljednji njegov film "Jasenovački memento" kojim se nakon pedeset godina vratio temi ustaškog logora smrti.
Debitantski Žižićev igrani film "Kuća" nagrađen je 1975. godine u Puli Zlatnom arenom za najbolji film i glavnu žensku ulogu (Jagoda Kaloper). Na početku razgovora "na terasi ispred hotela", Puhovski je autora podsjetio da Jagoda Kaloper u tom filmu, za razliku od mnogih drugih filmova, govori svojim glasom. Dosta je redatelja smatralo da njezin glas ne odgovara njezinoj pojavi, dok je Žižić imao hrabrosti njezin autentični glas spojiti s njenom autentičnom osobnošću.
- Prvo sam od nje tražio da govori književnim jezikom i izgovorom. Ona nije bila profesionalna glumica, ali je bila silno talentirana i lijepa. Vidio sam da griješim pa sam prva dva snimanja bacio u koš. Tada još nisu postojali dijalektalno obilježeni filmovi. Srpska kinematografija, koja je i inače bila sjajna, imala je i tu slobodu u izražavanju i akcentiranju. Nisu se držali srpskog književnog jezika kao pijan plota, što smo mi činili, držeći se kazališnog izraza, kazao je Žižić.
Kruška pod njuška
Na pitanje zašto je svojedobno prestao snimati igrane filmove, Žižić je odgovorio da je nakon dobivanja najviših nagrada u Puli (1977. za film "Ne naginji se van") shvatio da ti filmovi nisu dovoljno dobri, a da su još manje dobri oni koje je radio nakon toga.
Govoreći o dokumentarnom filmu, rekao je da je američki oskarovac Michael Moore silno zaslužan za širenje i uspjeh dokumentarnog filma u svijetu; smatra njegove filmove važnim, ali ne voli takve filmove.
- To su filmovi koje smo mi zvali "kruška pod njuška", gdje se ljudima gura mikrofon. To je zanimljivo čuti, ali ti filmovi po meni nisu pravi dokumentarci, nisu dovoljno vjerodostojni a i prilično su dosadni. Usprkos tome što nas je televizija natjerala da previše brbljamo u filmovima, jer je to njen stil i tako nabija metražu i minutažu, dokumentarni film mora biti više od toga, kazao je i zatim ispričao zanimljivu priču.
- Davno sam diplomirao pravo. Imali smo profesora Bajera koji je tvrdio da je od niza dokaznih sredstava na sudu najgori, najnepouzdaniji - svjedok! On je to dokazao eksperimentalno. Dao nam je diktafone u ruke, inscenirao je s dva prastara automobila sudar ispred zagrebačkog sveučilišta. Mi smo na "vruće" intervjuirali ljude i pitali što su vidjeli. Oni su nam rekli totalno različite stvari, i to svega 15-ak sekundi nakon "sudara". A zamislite kad svjedoci govore o nečemu nakon 15 godina, ili kad ljudi s Golog otoka, o čemu sam napravio film, govore nakon 40 godina. Prema tome, izbjegavam u svojim filmovima intervjue, dijaloge. Stvaram svoj sud i pišem tekst na bazi zaključaka do kojih sam došao. Tako je bilo i u mom zadnjem filmu o Jasenovcu, nastavio je Žižić.
- Nije nacionalizam ljubav prema vlastitom narodu nego mržnja prema drugima i drugačijima, prema tuđem narodu. Svaki nacionalizam vodi, neposredno ili posredno, do zločina. To je bila moja osobna vodilja u snimanju filma o Jasenovcu. To je problem današnjeg vremena kada se javlja novi filofašizam koji je neprihvatljiv. Ministar kulture izjavljuje da je antifašizam floskula. Bivši predsjednik Sabora, lažni akademik Nedjeljko Mihanović govorio je o Jasenovcu kao mjestu gdje se živjelo u gotovo operetnoj atmosferi. To je sramotno, nastavio je.
- Da nije bilo predsjednika Tita, mi ne bi ovdje danas sjedili u Hrvatskoj, u Motovunu. To je sasvim sigurno. Pavelić je to predao Talijanima za šaku vlasti, istaknuo je Bogdan Žižić.
Govoreći o poziciji autora između aktivista i umjetnika, Žižić je rekao da film treba biti uključen u svijet koji živimo, pa tako njegovi filmovi o Jasenovcu, Golom otoku, Staroj Gradiški, Vladi Gotovcu govore o represiji. "Te se strahote ponavljaju, iako ljudi, kad se situacija smiri, pomisle da je pred njima jedno vrijeme humanijeg života. Nažalost, pokaže se da nije tako".
Strah do srži kostiju
Jednim od svojih najboljih filmova smatra "Udar na sjećanje" o rušenju partizanskih spomenika. Podsjetio je da su u rimsko doba, kada nije bilo jednostavno iz monolita izgraditi carski spomenik sa svim insignijama, građeni spomenici bez glava, pa su se one mogle mijenjati nakon političkih obračuna. Skinula bi se jedna glava i na isto tijelo stavila druga.
- Stanisław Jerzy Lec lijepo je rekao: 'Kad rušite spomenike, sačuvajte postolja, ona će vam još trebati'. To se potvrdilo i 90-ih godina, a rekao bih gotovo do danas. Najviše me zaprepastio strah kod ljudi da išta kažu o rušenju spomenika iako su dobro znali tko je to radio. To je strah do srži kostiju, koji se ne vuče od 90-e nego stoljećima unatrag, veli Žižić.
O Vladi Gotovcu snimio je film "Moj slučaj". Za njega je Gotovac bio istinski demokrat, iako su ga nacionalisti pokušavali prisvojiti na bilo koji način, pa i forsirajući neke njegove govore. "Bio je impulzivan i tako je nastupao. Ti su govori sjajni, no on nije govornik. On je pjesnik i mislilac".
Nakon što je Gotovac odležao više od tri godine Stare Gradiške, zajedno s još tri hrvatska književnika i jednim kritičarom, Titu se jednom prilikom u Makedoniji suprotstavio nobelovac Heinrich Böll, smatrajući zatvaranje pisaca nedopustivim i nedemokratskim. Drugi dan im je omogućeno da potpišu molbu za puštanjem na slobodu. Četvorica su to odmah potpisala i izašla na slobodu, a Gotovac je to odbio, rekavši da bi oni njega trebali moliti da izađe iz zatvora jer su nepravedno postupili prema njemu.
- Odležao je još 11 mjeseci u zatvoru, a kasnije još dvoje godine zbog intervjua švedskim novinama. To je legitimacija jednog sjajnog čovjeka kojeg sam volio, dodao je Žižić.
Za snimanja filma o Golom otoku 1992. godine, slikar i antifašist Alfred Pal (koji je po golootočkom slengu bio "dvomotorac", dvaput zatvaran u tom logoru) nije izdržao i u odjelu je skočio u more.
- Toliko je želio osjetiti to golootočko more, što je zatvorenicima bilo najstrože zabranjeno. To je bilo tako uzbudljivo da smo mi svi gotovo zaplakali, kaže Žižić. Zatvorenici su na Golom otoku ponižavani i mučeni na najstrašnije načine; strah im je ucijepljen do kostiju, a mnogi koji su se po povratku s Golog otoka oženili i poživjeli desetljećima svojim suprugama nikad se nisu usudili reći za taj dio svog života.
Žižić je snimio i 22 filma hrvatskim slikarima, kiparima, likovnim pokretima. Likovna ga je umjetnost, veli, uvijek privlačila. Prvi crno-bijeli film snimio je po ideji Danijela Dragojevića, a posljednji je bio o Leu Juneku, jedinom hrvatskom slikaru koji u Francuskoj ima svoju ulicu. Vrlo rado snimao je filmove bez riječi, a takav je i kratki igrani film "Putovanje" iz 1972., u kojem su glumili Fabijan Šovagović, Ivica Vidović, Nada Subotić i drugi. Putovanje je metafora smrti, a film je, uz brojne nagrade, tada distribuiran u Americi.
Klanje purana u Istri
Bogdan Žižić je kao rodonačelnik ekološkog dokumentarnog filma snimio 1984. i film "Jedan život", o klanju purana u klaonici Purisa nedaleko Svetog Petra u Šumi. To je klanje, veli, jedna velika metafora za ljudski život, sudbinu, holokaust.
Ispričao je i dio koji nije u filmu - svakog petka svi neiskorišteni dijelovi purana mljeli su se kao sekundarna sirovina u 'kafileriji', a zatim su se premještali u bazene kako se ne bi usmrdjelo. Zbog toga bi na to mjesto svakog petka, po Pavlovljevom refleksu, dolazila jata galebova iz Poreča. Jednog petka pogon nije radio, galebovi su dva sata kružili i kreštali nad bazenom i onda se vratili u Poreč. (Zoran ANGELESKI)