Nakon dva sata i 40 minuta neprekidne svirke i repertoarnih 45 pjesama, Gustafi su sinoćnji sjajan koncert u pulskom klubu Uljanik zaključili pjesmom "O, o, o beibe" s njihovog trećeg studijskog albuma "Zarad tebe". Unatoč manjem odazivu, u dvorani je bilo 150-ak fanova, ali i poštovatelja ove istarske glazbene institucije.
"Nije vas bilo puno, al' ste bili pravi, kazao je iskreno na kraju koncerta Edi Maružin.
No, iako će ovi reci začuditi i ponekog člana Gustafa, a ne samo one koje su se premišljali da li da dođu u Uljanik te kišne večeri ili ostanu kući, upravo zbog tople atmosfere ovaj koncert spada, to će pokazati vremenska distanca, u ponajbolje koncerte Gustafa u njihovoj 33-godišnjoj karijeri.
Zašto? Nije to lažno, paušalno ili neumjereno povlađivanje velikom bendu. Bilo je to posebno emotivno, sjajno ozvučeno (za razglasom je bio Edijev sin Ang koji izvrsno zna taj posao) gotovo trosatno putovanje.
Poseban je i "netipičan" bio Edi Maružin - spontan, mek, topao, mirno duhovit. Postava je bila više nego uvjerljiva; svirala je s očitim užitkom, kao da su na privatnoj fešti. Puhački trio bio je divan, i u izvedbi i u produkciji zvuka, a truba Boris, to znaju upućeni, sjajan je pjevač riječkog HNK-a, a jučer snažan prateći vokal.
Na pozornici je bio i novi back vokal Vedran Šilipetar koji je više nego ugodno iznenadio, a najdojmljiviji je bio u dvoglasu s Edijem za izvedbe pjesme "Kega si sanjala" s drugog albuma "Tuto fato" iz 1994. godine.
Cijeli je zvuk bio svjesno i planski na nižem "levelu", što je bio pun pogodak jer nije nedostajalo koncertne snage, a time je predstavljena sva autorska raskoš i bogat opus Gustafa. Valjda nikad više izvedbene, ali i emotivne homogenosti nije bilo na uobičajeno dominantnim "štala" koncertima Gustafa, a bio sam na milijun njihovih koncerata, od gitarijada na pulskom korzu i prvomajskih nastupa u Šijanskoj šumi ranih 80-ih pa albumskih vrhunaca 90-ih, sve do Chupacabre i novog albuma "Kanibalkanska", koji je jučer promoviran u prvom dijelu koncerta.
Vrhunac koncerta bio je izvedba posljednje pjesme - devetorica muškaraca na bini harmoničnim je, suptilnim višeglasjem, bez instrumenata, otpjevala zborsku pjesmu "O, o, o Beibe". Milina.
Divna je atmosfera bila i za izvedbi balada, s vrlo vrijednim mini akustičnim gitarama, a posebno je dirljiva bila "Znan da je zima". U bržem se tempu istakla stara narodna ""Stara sura".
Cijeli je koncert mala, edukativna pljuska u lice onim oholim, ali gadno isključivim pulskim "altrnativnim" krugovima koji su toliko dugo i tvrdoglavo (nepravedno) isključivi i kritični prema Gustafima, oslanjajući se za potrebe nesvjesnog provincijskog skučenog negativizma samo na kritiku njihovih pučkih komercijalnih veselica - 'brkica', 'žminjki' 'kurijera'.
Kao da u tom zadivljujućem, a u dijelovima i progresivnom opusu nema na desetine i muzičkih i vokalnih, i emotivnih i žanrovskih autentičnih dragulja.
A sad evo i jedne 'hereze', u tjednu kad je lokalna javnost upoznata s odlaskom Barbare Munjas iz Gustafa - ovaj je koncert pokazao da izvornom rock bendu Gustafima, unatoč čestom etno izričaju, i bluz korijenu, sa svom žanrovskom smjesom i internihg ska, reggae rukavaca - ne treba ženski vokal! Kao na albumu "Sentimiento muto". (Z. ANGELESKI; snimio A. KANCELAR)