Dva dana pred odluku žirija o glavnim nagradama Festivala u izjavi za jedan slovenski medij, na pitanje tko je glavni konkurent, odgovorio sam da bi uvrštenje Pulskog filmskog festivala na kladionice bio pravi pogodak; samo rijetki i neupućeni bi možda uspjeli pogoditi pobjednika i odnijeti veliku lovu. Kako je to na neki način i jedan od zaštitnih znakova Pule, odluka po ključu i da svi budu jednako na kraju (ne)zadovoljni, ne treba onda ništa čuditi što je ove godine najboljim filmom Festivala proglašeno debitantsko ostvarenje Igora Bezinovića "Kratki izlet" (po Istri), koji je u nizu glavnih nagrada tek dobio onu za ton, a sve ostale najznačajnije strukovne nagrade pripale su uglavnom "Ustavu Republike Hrvatske" Rajka Grlića i "Ne gledaj mi u pijat" Hane Jušić.
Naše kolege
Njima dodajem i "Gorana" Nevija Marasovića, dok su ostali prošli po principu svakome po nešto da se ne osjećaju zakinutima i ne vrate iz Pule praznih ruku. Pa ipak to su naše kolege, nekako je to uvijeno objasnio predsjednik žirija Zrinko Ogresta. Slično je i žiri FEDEORE (kritičari Europe i Mediterana) objasnio svoju odluku da su lani Jušić dodijelili nagradu u Veneciji kao najbolji film Europe, pa nema smisla i sada u Puli to ponoviti, pa su se odlučili za "Ustav"?! To smo dokazuje onu kladioničku tezu s početka da možeš biti najbolji u Cannesu, ali ne i u Puli. Premda kritika misli da se može i Oktavijan to potvrđuje.
Eto, ovogodišnja igra brojki morala bi sve ovo zasjeniti i pokriti zaboravom; 180 filmova, 80 premijera, najveći broj hrvatskih filmova (neki iz nacionalnog programa će se tek prikazati nakon što su nagrade podijeljene), najveći broj žirija, ali i najlošiji film na otvaranju, najgori raspored u Areni i nikada manje gostiju na Festivalu - bilo domaćih od imena i ugleda, a od stranih ni traga ni glasa, pa čak ni zvučnih imena Češke kao zemlje partnera Festivala. No, ako malo bolje pogledamo ovo su činjenice; od toga silnog programa kritika nije vidjela gotovo ništa, a još je manje o njima pisala, pa se postavlja pitanje čemu onda to služi, dok istovremeno pola nacionalne selekcije dolazi kao već viđeno, pa onda opet kritika nema što raditi, a napuhavanje brojki dovodi do apsurda da su čak i neki autori prije svega iznenađeni što su uopće primljeni, a naprosto šokirani da čak i otvaraju Festival.
Da se ne govori o tome da ti i takvi "čudaci" dobiju cijelu jednu večer u Areni, što si nije mogao zamisliti ni Vrdoljak, Bulajić, Mimica, Paskaljević, Kusturica… Što nam to poručuje? Da je Arenu moguće (za)kupiti i da je time njena svrha - borba Titana, ili pravih filmskih gladijatora - svedena na modnu reviju. Publika je to podilaženje u startu prepoznala i uzvratila nikada tako drastičnom porukom dajući filmovima slabe ocjene, pa je Zlatna vrata Pule dobio film "ZG80" Igora Šeregija koji je bio drugi na otvaranju, a razočarani "Lavinom" tek iz svog poznatog domaćinstva i u ozračju otvorenja i vatrometa malo su podigli brojku (4.32).
Osrednje ocjene
Inače je ta brojka bila gotovo srednja za sve filmova, a ove godine je maksimalna, dok je najmanju ocjenu dobio film - pogodak od milijuna dolara - "Kratki izlet" Igora Bezinovića (3,25) usprkos činjenici da je naš dečko, da je Istra glavni lik, Motovun i skori festival…, ali eto nisu na intelektualnoj razini kao žiri da vide ono što se ne vidi. Pa očito nije vidio ni izbornik koji ovaj film nije stavio na otvaranju, iako sam čak i po nekim drugim činjenicama to sugerirao. Zapravo, trudili se mi lagati sami sebe i stvarati privid onoga može se ima se, istina je sljedeća: hrvatska se kinematografija i ove godine može pozvati na to da je iznjedrila pet-šest (pa neka bude i sedam) filmova, što je ona uobičajena brojka koja Hrvatsku prati zadnjih pola stoljeća, više-manje.
To su: "Ne gledaj mi u pijat"; "Ustav RH"; "Mrtve ribe"; "Agape"; "ZG80", "Goran"; "Kratki izlet", uz dva dječja "Uzbuna na Zelenom vrhu" i "Anka", te informativan uvid u ono što radi nezavisna produkcija. Sve ostalo su balasti i nepotrebno razbacivanje novca i živaca strpljive publike kojoj ostaju izvan uvida i dometa vrhunski dokumentarci (kojima smo na jedvite jade otvorili Arenu, pa je sada opet zatvorili), animirani i nadasve izvrsni kratki filmovi. Da je spomenuti popis bio ovako izdvojen, pojačan doxom i omnibusima dojam bi bio sasvim drugačiji i s opravdanom težinom da hrvatski film ipak živi i raste, uz važan doprinos HRT-ove dramske produkcije.
Čini mi se da će se publika, za ostale je nevažno što misle, složiti da iduća, 65. jubilarna Pula mora vratiti dignitet Areni (najavljeni filmovi to obećavaju), vratiti selekciju Arene i Informative i krenuti ukorak s europskim zajedništvom "domaćih" autora i gostiju bez kojih sve ovo nema smisla, a ne košta malo. Almodovar i Kaurismaki, Vrdoljak i Salaj, Radović, Tanović i Holm, Irons i Višnjić, Judita i Salome… o tome govorim. (Mate ĆURIĆ)