Sudjelovanje na International Surrealism Now 2016 art exhibition u Portugalu, gdje su izložena djela ponajvećih velikana nadrealizma, izuzetna je čast, a o toj je izložbi izvještavalo stotinjak svjetskih medija, poput BBC-ja i CNN-a. Među radovima umjetnika iz cijelog svijeta, na toj se izložbi našao se i jedan hrvatski predstavnik - pulski kipar Mario Devčić. Iako se o njegovom radu u Puli ne zna mnogo, njegov umjetnički opus itekako ima odjeka u inozemstvu - tako je trenutno jedna njegova skulptura dio postava međunarodne izložbe "Metamorphosis: Kafka tribute" u talijanskom gradu Abruzzu. Zanimljivo je i da je jedna njegova skulptura poklonjena članovima grupe Iron Maiden nakon njihovog zadnjeg zagrebačkog koncerta.
Mario Devčić u Puli je završio Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, gdje je zanat učio na kiparskom odjelu.
- Maturirao sam 1999. godine, a 2010. godine imao sam prvu samostalnu izložbu koja je održana u pulskom caffe baru Mimoza. Po završetku škole, posvetio sam se glazbi, svirao u bendovima Nailed i Skepsis +, tako da se desetak godina uopće nisam bavio kiparstvom. No, 2009. godine, Eros Čakić me pozvao da mu pomognem oko nekih skulptura, i kad sam krenuo s radom, vratio mi se onaj dobar osjećaj koji imam kad radim skulpture. Tada sam radio u tandemu s kolegom Černekom, te smo, završili i jednu skulpturu Šimi Vidulinu.
- Znači li to da si se zapravo slučajno vratio u kiparske vode?
- Kad sam se prestao baviti glazbom, jednostavno sam se vratio onome što volim. Još od vrtića znam da ću biti u umjetnosti. Pitali su me tada što želim biti i odgovorio sam da želim biti dizajner. A, ima jedna zanimljiva anegdota iz vrtićkih dana: trebali smo jednom prigodom crtati na tanjuriću, i sva djeca su na tanjurićima nacrtala nekakve ljubičice i slično, a ja sam napravio katastrofu… zvali su mi roditelje u vrtić, i rekli im da od mene neće nikad biti ništa u tom smislu… al' eto pokazalo se drukčije.
- Nakon deset godina "apstinencije" od kiparstva, comeback se desio uz nekoliko manjih izložbi…
- Da, imao sam izložbe u caffe baru Mimoza, Dnevnom boravku Rojca i Multimedijalnom centru u Medulinu.
- Osim, kiparstvom, bavio si se i restauracijom.
- Godine 2012. živio sam oko tri mjeseca u Beču, i tamo sam radio na restauraciji kamenih skulptura na bečkoj katedrali te na restauraciji dva ogromna kipa Lorenza Mattiellia iz 17. stoljeća na jednom bečkom trgu. U Beču sam učio restauraciju, vratio se potom u Pulu i ubrzo otišao u Australiju. Otišao sam s namjerom da tamo ostanem živjeti, no vratio sam se nakon nekoliko mjeseci. U tom razdoblju, u Australiji sam napravio deset kipova te ih predstavio na izložbi.
U Australiji sam živio u jednom turističkom gradiću pored Sydneya, i sam proces stvaranja izložbe je bio na neki način interaktivan - svoje skulpture sam radio u jednom izlogu. Za mog boravka u Australiji pozvao me Matthew Abramowitz da izlažem u Americi, konkretno u Storyopolis Art galeriji u Dallasu. Polovica tog prostora jest galerijski prostor, a polovica knjižnica, i primjerice tamo dolaze poznate ličnosti poput Oprah ili Brada Pitta čitati djeci. Storyopolis je više poznat kao slavna čitaonica za djecu, a galerija im se bazira na ilustracijama iz knjiga. Tamo su radovi Tima Burtona, crteži i skice za "Bezglavog jahača", Dr. Seussa i drugih renomiranih autora. Ponudili su mi čak i menadžment, neko vrijeme sam bio u njihovoj agenciji, no s obzirom da oni obuhvaćaju nešto drukčije područje umjetnosti, ipak sam odlučio raditi sam.
- Nakon Australije vratio si se u Pulu…
- I ovdje ostajem. Pula je moj konačni izbor grada u kojem želim živjeti. Mnogima je čudno što ne odem živjeti negdje u inozemstvo, međutim, probao sam, i shvatio da to nije za mene. Volim ovu zemlju, i ova zemlja je natopljena krvlju moje obitelji, i ja ne idem nigdje.
- Često se spominje da radom na svojim skulpturama liječiš osobne traume uzrokovane ratom u Hrvatskoj…
- Imam skulpture koje predstavljaju moje roditelje u trenutku kad su se vidjeli nakon tri mjeseca, nakon što se moj otac vratio s ratišta. Te skulpture su ljubavne, ali zapravo su sjetne. U mojim skulpturama je sve ono što sam vidio, i što sam slušao od drugih… Tada sam živio u Zagrebu, pola Zagreba je išlo u rat, a djed i baka su mi bili u Bosni i Hercegovini… par godina nisam znao jesu li uopće živi, sve što su oni proživljavali prolazilo je kroz mene… Uostalom, 90 posto Hrvatske i Bosne i Hercegovine poznaje taj osjećaj… a kroz kiparstvo sam našao način da kanaliziram te emocije, tako da kiparstvo na mene djeluje apsolutno terapeutski.
- U tvojim djelima vidljiv je utjecaj H. R. Gigera…
- Da, Gigera itekako, ali i mnogih poljskih umjetnika kao što je Zdzisław Beksiński koji se bazira na Drugom svjetskom ratu koji je prošao u Poljskoj. Nekako su mi bliži takvi umjetnici nego Giger, koji ima potpuno drukčiju konotaciju. Giger je izuzetan umjetnik, i svaka usporedba s njim mi izuzetno laska.
- U svojim skulpturama koristiš zanimljive kombinacije materijala…
- To se naziva "mixed media". Kad krenem raditi skulpturu, nemam točno zamišljeno koji materijal želim koristiti niti znam kakav će biti konačni rezultat. U početku možda imam ideju. Jer, ja ne radim skicu, a u cijelom procesu vodi te podsvijest. Sve ono što je realno pokušavaš potisnuti, i samo pustiš mašti na volju da radi svoje, kao u nekom transu. Nemam poseban razlog zašto radim od više različitih materijala, ali to mi je nekako prirodno, jer se i život sastoji od više segmenata.
- Koliko ti u prosjeku treba vremena da završiš skulpturu?
- To ide jako brzo. Takav sam čovjek, a vidi se i na mojim skulpturama da radim impulzivno. Radim oštre i brze poteze, nema tu puno čačkanja. Što se tiče metala, ne upotrebljavam željezo, obično koristim žicu koja služi kao potpora cijeloj skulpturi. Imam nekoliko skulptura koje su gravirane, ali više radim s plastikom, drvom i glinom koja se suši na zraku. Sad sam otkrio i novi materijal koji me oduševio i koji ću itekako upotrebljavati u budućnosti, prozirni epoksi. Znači, sve što napravim, može biti od najlaganijeg materijala na svijetu, mogu komarca staviti unutra i bit će čvrsto kao kamen. Istovremeno, taj materijal je proziran i daje posebnu atmosferu.
- Kad kreneš raditi skulpturu, što imaš u glavi?
- Osjećaj. Najčešće radim po noći, u doba kad većina ljudi spava… Pustim si glazbu, i krenem.
- Tvoje skulpture često imaju širom otvorena usta, kao da simboliziraju glad…
- Nije vezano za fizičku glad, mada ima i toga… ali prvenstveno je vezano za glad za bilo kakvim osjećajem koji ti je nedostupan u tom trenutku.
- Odakle crpiš inspiraciju? Iz filmova, knjiga?
- Ne toliko iz filmova i knjiga…više se baziram na stvarnim sjećanjima koja pokušavam uobličiti.
- Vizualna priča koju donosiš kroz skulpture estetski se nadovezuje na metal glazbu…
- Surađivao sam s nekim autorima naslovnica metal albuma, a radio sam i dizajn za neke metal bendove. Primjerice, radio sam logo za bend Infernal Tenebra zajedno sa Ksenijom Mijoković, a njima covere radi Gustavo Sazes, koji inače radi artwork za bendove poput Sepulture.
- U Portugalu su tvoji radovi izloženi na najvećoj svjetskoj izložbi posvećenoj nadrealizmu, International Surrealism Now 2016 art exhibition. Kako si dospio tamo?
- Nećete vjerovati, ali - preko Facebooka. Kontaktirao sam čovjeka koji je zadužen za cjelokupnu priču, koji je sve to pokrenuo s ciljem da to bude najveća izložba i da bude putujuća. Tako da je izložba iz Portugala išla u Pariz, nakon toga u Dresden pa nakon toga u London. Također, moj kip, koji je već u Portugalu, te sam ga darovao kustosu izložbe, bit će izložen i u sklopu novog postava izložbe u srpnju. Najzanimljivije od svega jest da sam se poprilično kasno javio za tu izložbu, zapravo u zadnji čas - rečeno mi je da je postav popunjen a izložba se otvara za tjedan dana. Poslao sam mu fotografije skulpture, on se oduševio, i sutradan je skulptura bila na putu za Portugal.
- Koliko je važna sreća u procesu predstavljanja umjetnika?
- Iza svega stoji puno rada, i bilo je do sada puno odbijanja, posebno u Hrvatskoj.
- Ima li u Hrvatskoj zainteresiranih za teme kojima se baviš, kao i manifestacija i mjesta gdje se može predstavljati nadrealističke uratke?
- Ne. Mogu samo napraviti samostalnu izložbu, i to pod mojim uvjetima, ne želim da se itko petlja oko toga. Kod organiziranja izložbe sam biram izložbeni prostor, glazbu… i sve ostalo što je važno da bi izložba bila jedna zaokružena priča.
- Jesi li član nekog udruženja umjetnika?
- Ne. Bio sam u jednom udruženju, ali jednostavno mi nemaju što ponuditi. Također, dosta je važna i diploma kod takvih udruženja, no mnogi današnji najveći umjetnici nemaju diplomu, nisu u "kockicama".
- U ovoj godini sudjeluješ na dvije vrlo važne svjetske izložbe - je li ti to sudjelovanje otvorilo neka vrata ili se i dalje moraš sam truditi?
- I dalje sam radim. Ukoliko odlučim da mi treba menadžer, to će svakako biti agent u inozemstvu, jer mislim da u Hrvatskoj nemam što raditi što se tiče toga. Živjeti - da, ali radovi idu u inozemstvo. S današnjom tehnologijom, to nije nikakva zapreka, ja ne moram nigdje ići, sve se može organizirati putem interneta.
- Gdje se mogu naći tvoji radovi?
- U izradi je web stranica Morphogenesis Within, a to je ujedno naziv mog postojećeg ciklusa skulptura, a trenutno radim na novim skulpturama s epoksijem, pa ćemo vidjeti što će ispasti… Također, svake dvije godine planiram raditi samostalnu izložbu negdje u Hrvatskoj. No, tko god je zainteresiran za moj rad, može me naći na Facebooku ili me kontaktirati putem e-maila.
- Planovi?
- U Abruzzu izlažem u kolovozu, a prijavio sam se i na jednu izložbu u jednom srednjovjekovnom austrijskom dvorcu, gdje će biti predstavljeno više od stotinu umjetnika. Ta izložba u Austriji posvećena je začetniku akademije nadrealizma u Beču, profesoru Ernstu Fuchsu, koji je preminuo prošle godine - a riječ je o akademiji specijaliziranoj isključivo za taj pravac umjetnosti.
- Što je za tebe nadrealizam?
- Podsvijest, san, drugi svijet do kojega dolazim putem umjetnosti. Sve ono što potiskujem tijekom godina, jednog dana, kad-tad će izletjeti van - u mom slučaju.
- Znači, nadrealizam je terapeutski pravac?
- Ne znam kako to drugi vide, ali analitički je sigurno. Psihologija je ekstremno važna u svemu tome, kako se vidi druge, sebe i sve oko sebe.
- Bi li izdvojio neke hrvatske umjetnike?
- Mirko Šević je jedini umjetnik iz Hrvatske koji je bio pozvan na firentinsko bijenale umjetnosti i dobio je treću nagradu za crtež. On je nevjerojatan crtač, i redovito izlaže na svjetskoj sceni. Izdvojio bi i Nikolinu Petolas iz Zagreba, koja također izlaže u Portugalu, bavi se obradama fotografija u Photoshopu. Ima jako puno talentiranih ljudi a što se tiče nadrealizma ja ih trenutno ne poznajem dovoljno i nadam se da će imati hrabrosti i iskoračiti u ovaj umjetnički pravac. Samo u Puli ima mnogo fantastičnih crtača, slikara, kipara a kamoli u cijeloj državi.
- Koja je tvoja najveća želja?
- Da radim na liniji New York - London - Tokyo, to je onaj "fancy" dio umjetnosti - kad se stigne do toga, onda se može reći - to je to. Volio bih da mogu živjeti od svoje umjetnosti, to je jedina želja, ništa drugo me ne zanima.
- Ima li interesa za tvoje radove?
- Uvijek ima interesa, samo je ovdje pitanje da li kupiti kruh ili kupiti kip. A u inozemstvu ima interesa.
- S tvojim skulpturama upoznat je i menadžer H. R. Gigera…
- Prijavio sam se na izložbu u Abruzzi pored Rima, riječ je o izložbi "Metamorphosis: Kafka tribute", gdje se također predstavlja nadrealizam. Prijavio sam se i sprijateljio sa ženom koja radi na izložbi, a ona mi je otkrila da je Leslie Barany, Gigerov menadžer, odabirao radove, te je između ostalih radova izabrao i moju skulpturu.
(Razgovarala Tea TIDIĆ)