U Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula u tijeku su probe za najnoviju produkciju iz programa Čakavske scene INK-a. Riječ je o Goldonijevoj "Oštarici Mirandolini" (La locandiera) koja će se svoju premijernu izvedbu imati 24. svibnja.
O prijevodu i adaptaciji ovoga Goldonijevoga djela razgovarali smo s pjesnikom, novinarom i publicistom Danielom Načinovićem.
- Za koju ste se vrstu čakavice opredijelili u tekstu ove predstave i na koje ćemo sve jezične registre naići?
- Izabrao sam, zapravo pustio ih nek uđu, one registre koji i inače struje našim ulicama, s nekoliko modulacija, pa i uz one međujezične kalambure prepoznatljive za naše područje Istre i Kvarnera. Govori su malo uštimani, onako "na gradsku", a sve je stilizirano u onoj mjeri u kojoj svaki govor na sceni u dobroj mjeri biva stiliziran. No, mislim da se sve može razumjeti, neovisno o tome što pojedine riječi ili sklopovi ne moraju biti uvijek poznati. Važan je tu mot, ugođaj koji vodi iz slike u sliku. Tu uopće nije važno je li netko čakavac ili nije. Dijalekti i mjesni govori su na sceni kao neka vrsta muzike. Potrebno ju je samo dobro odsvirati i uz znatiželju slušati.
- Kakva je Vaša Mirandolina?
- Život nekom dramskom tekstu daju i njegove nove adaptacije, vremenski i stilistički pomaci. I genijalnosti, i šimjotavanja. To pomlađuje klasike! Ne može ih upropastiti, jer klasik ostaje klasik. Ali, evo, "La locandiera" u Puli! Što se nas tiče, nije sve to tako "po domaću" konfekcionirano poradi publike koja bi zbog toga trebala doći u većem broju, već zato što je Pula kao grad doista jako zanimljiva u scenografiji svojih memorija. U onim najljepšim, pa i požutjelim vedutama prošlosti Pule, barem nema sivila mrzovoljne suvremenosti. Vjerujem da taj dio kolorita ima univerzalne vrijednosti. Mirandolina je u svemu tome - Goldonijeva predstava, jedno od remek-djela svjetske scenske literature. (Vanesa BEGIĆ)
CIJELI RAZGOVOR ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.