Od prošlog vikenda prvi na listi gledanosti, barem što se tiče rovinjske "filmske" publike nalazi se kratki poučno/dokumentarni privatni filmić koji, kako anonimni autor sugerira gledateljima, s krimi-zapletom započinje u svojoj trideset i devetoj sekundi. Dakle, prvih tridesetak u kadru je terasa i nekolicina konzumenata, da bi u toj baš 39 sekundi, čovjek koji jede u društvu žene i djeteta, nešto kao izvadio iz vrećice pa to isto stavio u tanjur, digao se sa stolice i pravac rasprava sa šefom. U njegovom je tanjuru zaplivala muha, pa čovjek ne želi platit. Da bi smirio nezadovoljnog gosta računajući na onu "shits happens", uz isprike ali i ružne poglede i komentare ostalih gostiju, račun nije naplaćen.
No, vlasnik slastičarnice zbunjen je, tim više što muhe ne lete ( a upravo u subotu oko 15 sati kada se slučaj i dogodio) ni insekti nisu mahali krilicima od vrućine, kao i činjenice da je ova treća generacija obitelji koja se bavi proizvodnjom i prodajom slastica i koja je u Rovinju locirana od daleke 1965. godine. Do subote, dakle i usprkos realnim mogućnostima da ti nešto uleti u tanjur, njima se to nije dogodilo. Dakle, pregledava se zapis video kamere koja se nalazi na ulazu u slastičarnicu "Katarina". Kad ono, slučaj riješen.
Krade se i po trgovinama
Kamera je sve snimila - čovjek je sam sebi iz svoje vrećice ( i bit će svoga dvorišta) "nabrao" insekte, i ubacio ih u tanjur. I dok se, niti sat vremena od incidenta vlasnik slastičarnice nije takoreći ni ohladio od šoka, nevjerice i ljutine isti mu je čovjek ponovno prošetao ispred ugostiteljskog objekta. Sad već, kako mi priča vlasnik (koji me zamolio da ne objavim njegovo ime) on trči za "oštećenim" konzumentom, pokazuje mu video uradak i veli kako će ga svima pokazati. Čovjek pak (navodno Poljak, što je opet manje važno) sada se ispričava, laća novčanika i sve bi on sad lijepo i potiho riješio. Slučaj je zaključen, ali je medijska prašina uskovitlana.
Da su turisti, ma odakle god da došli i s koliko ih god s nestrpljenjem čekali ipak samo ljudi kao i mi sami, dokaz je njihovo ponašanja u prodajnim centrima.
- Moramo imati oči na leđima. Čini mi se, da kad bih sat vremena odspavala trgovina bi se sama od sebe "očistila", kaže mi prodavačica manje butige u mom kvartu. Slično mi govore zaposleni u velikim trgovačkim centrima, dodajući i da su krađe, ili bolje reći mažnjavanja i trpanja pod majicu, podjednako zastupljena i kod domaćih i kod stranih kupaca. Shodno tomu, naravno da se u ljetnim mjesecima kada se broj stanovnika upetostručuje, za istih pet puta i masovnija.
- Najčešće se krade alkohol i slastice, veli mi šefica poznatog trgovačkog lanca koja na pitanje što čine kad tata uhvate u (ne)djelu vele da opet na miran i ljubazan način pokušavaju naplatiti ukradeno. No, saznajem i da veću štetu čine krađom kruha i krušnih proizvoda. Čini se naime, kako se isti uzimaju s police i u obilasku na miru jedu. Do kase od pet brioša, primjerice ostane tek jedan za naplatiti. A da su trgovački centri postale i prave male zalogajnice dokazi se vide na svakom koraku. Ta djetetu je vruće i željan je sokića. Dok ga mater gura u kolicima i hvata šećer ili sol koje stavlja u kolica, mališan sok popije a majka praznu bocu ostavlja kod praška za rublje. Isti je princip na voću. Ostaci hrane ili ambalaže mogu se vidjeti na mjestima gdje im nije mjesto. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)
Spornu snimku prenosi Dnevnik.hr, a možete je pogledati ovdje.
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU