Razgovarali smo s glazbenikom, skladateljem i kantautorom Brunom Krajcarom, a povod je vecerašnji gala koncert u pulskom INK-u na kojem ce Bruno Krajcar s poznatim glazbenicima suradnicima i prijateljima obilježiti 30 godina autorske glazbe.
Za koncert,
koji pocinje u 20.30, karata više nema, a medu brojnim gostima koji ce
nastupom uvelicati obilježavanje 30 godina Krajcarova stvaralaštva su i
Oliver Dragojevic i Josipa Lisac.
Svoju prvu skladbu Bruno Krajcar skladao je s nepunih 10 godina, kao rodendanski poklon svojoj majci Nini, a javno ju je 1982. izveo na koncertu pulske Glazbene škole. Nedavno je objavio šesti album "Istrael", a album je biranim rijecima pohvalio recenzent Bojan Mušcet u strucnom glazbenom casopisu Cantus, posebno skladbe "Va Labine By Night" s Bobbyjem Solom, "Blizu Žminja grada" s pjevacicom Nole Gabi, te "Uru" s kojom je briljirao na Cansoni u Kastvu.
Je li istina da si na porodiljnom?
- Bio sam na porodiljnom. Mala Veronika ima sada sedam mjeseci. Prvih 72 dana je bila s majkom.
A onda si ti postao majka?
- Mladen Kušec me u eteru nedavno pozdravio s: "Bruno Maajka".
S obzirom na to da su ti i starija braca svirala, teško da si mogao postati nešto drugo doli glazbenik?
- Tocno. Od pocetaka sam bio pod utjecajem žive glazbe. Stariji brat Edi svirao je harmoniku u svojim bendovima; završio je srednju glazbenu školu za harmoniku, a Klaudio je neko vrijeme bio profesionalni gitarist, s najvecim stažem u In vino veritas. Taj je bend, inace, snimio moju prvu pjesmu koja je bila radijski hit "Uz muziku i vino". Tada sam imao 13 godina; napisao sam glazbu na tekst Ade Baldaš s Velog Vrha. S devet godina upisao sam se u Osnovnu glazbenu školu "I. M. Ronjgov".
Prvi instrumenti na kojima si se izražavao?
- Bubnjevi i gitara. Imao sam srecu da su moja braca s bendom vježbala kod kuce, pa sam u pauzama malo probavao svirati. Uz pomoc brata Klaudija naucio sam svirati bubnjeve tako što sam pratio The Batlese i Ringa Stara, slušajuci ploce na starom gramofonu. Jako sam volio Beatlese. To je bilo prije mog odlaska u muzicku školu.
A harmonika?
- E da, kad sam imao svega tri-cetiri godine, cio Tilio kupio mi je malu harmoniku. Nisam mogao izgovoriti, pa sam je, umjesto harmonika, zvao "monkola" (smijeh). Kljucni trenutak na mom glazbenom putu je u trecem razredu osnovne škole - sestricna Elda Krajcar Percan upravo je završila akademiju za klavir u Zagrebu i pocela raditi kao profesorica klavira u pulskoj muzickoj školi. Jako sam volio gitaru, brat mi je pokazao kako se hvata neki akord, a volio sam i saksofon, no doma smo imali klavir i braca su me uvjerila da izaberem klavir. Govorili su mi da onaj tko nauci svirati klavir poslije može puno lakše nauciti i druge instrumente. U cemu je kvaka? Na klaviru imaš pod prstima mali orkestar... Ma ne mali, pravi orkestar! Harmonije... Sve. Uglavnom, bio sam u prvoj generaciji sestricne Elde. (Razgovarao Zoran ANGELESKI)
OVO JE SKRACENA VERZIJA RAZGOVORA. CIJELI PROCITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.