U prostorima stare pulske tiskare, a na poziv Muzeja suvremene umjetnosti Istre, od prošlog tjedna izlaže renomirani videoumjetnik Alen Floričić iz Rapca. Rad jednostavnog naziva "Video ambijent", posebno prilagođen bazilikalnom prostoru stare tiskare, predstavlja Floričića u njegovoj prepoznatljivoj maniri i izričaju koji ne odstupa od rudimentarnih uvjerenja i osobne stilske prepoznatljivosti kada je video u pitanju.
Floričić se još kao student tadašnje riječke Pedagoške akademije krajem 90-ih godina nametnuo kao protagonist novi(ji)h medija odnosno videoumjetnosti i nekim novim, za tadašnje prilike na istarskoj likovnoj sceni drugačijim pristupom vizualnoj umjetnosti. Uglavnom su to bili sirovi i statični kadrovi skromne naracije i minimalnih postprodukcijskih rješenja, snažna satira i (auto)referenca na društvena ili osobna stanja. Jedan od upečatljivijih bio je rad u kojem autor mirno sjedi pored božićnog drvca dok kičaste i sjajne kuglice blješte i "sviraju" božićnu melodiju.
Tu istu posprdnu, ironičnu i apsurdnu situaciju iščitavamo i danas u najnovijem uratku.
Na neki je način osnovna premisa u Floričićevim radovima autoportret, ali i akt, s obzirom da autor nije zazirao ni od nagosti. Jedan od takvih radova bio je prikaz sebe samoga u mrtvačkoj pozi sa stopalima u prvom planu. Riječ je o videoradu u kojemu se referirao na Mantegninog "Mrtvog Krista", baš kao što i u posljednjem radu na neki način zaziva Parmigianina i njegov "Autoportret u ogledalu".
Najnoviji videoambijent predstavljen u staroj tiskari odmjerena je i kompozicijski vrlo izbalansirana projekcija. Riječ je o multikanalnom videoambijentu, koji se manifestira kroz nekoliko posebnih sekvenci na kojima autor u sjedećoj pozi, neugledne i zapuštene kose, s vidno bolnom grimasom na licu "proživljava" stanje ludila, šizofrenični ispad. Ono što ovaj rad čini drugačijim jest i zvučna kulisa odnosno mrmor i žamor glavnog aktera, čiji neartikulirani govor čini nesnosnu kakofoniju disonantnog karaktera kao konačnu iritaciju spram "nezavidne" situacije. Je li riječ o unutarnjoj borbi, osobnim prelamanjima, emotivnim stanjima ili pak čistoj (autoironičnoj) referenci - teško je procijeniti.
Alen Floričić rođen je 1968. godine. Diplomirao je likovnu umjetnost na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1993., a potom magistrirao na studiju Videa i novih medija na Akademiji za likovne umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani. Od 2008. do 2013. radio je kao vanjski suradnik na kolegiju Novi mediji na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Izlagao je na 32 samostalne i 123 skupne izložbe. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Član je HDLU-a Istre i profesor u pulskoj Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn. Živi i radi u Rapcu i Puli. (V. ŠILIPETAR; snimio M. ANGELINI)