Vrlo je zanimljiva bila promocija knjige koju je uredila Ingrid Pfeiffer, a naslovljena je "Drži se čvrsto za mene i požuri" s podnaslovom "Propast Barona Gautscha" predstavljena u petak navečer u Crvenom salonu, u sklopu Sajma knjige. Objavljena je u izdanju Povijesnog i pomorskog muzeja Istre i Istarskog ogranka Hrvatskog društva pisaca. Osim urednice, o knjizi su govorili u ime izdavača Nenad Popović i Gracijano Kešac, ravnatelj Povijesnog i pomorskog muzeja Istre te Marija Smolica, ravnateljica Zavičajnog muzeja grada Rovinja.
Sačuvani zapisi
Baron Gautsch bio je putnički parobrod Austrijskoga Lloyda. Konstruiran je 1908. u brodogradilištu Gourlay Brothers Company Ltd. u Dundeeju u Velikoj Britaniji. Bio je dug 84,55, širok 11,6 i visok 7,5 metara. Uz 60-ak članova posade, mogao je prevesti 300 putnika, a prometovao je na redovitoj liniji Trst-Kotor-Trst.
Ingrid Pfeiffer je unuka Hermanna Pfeiffera, čovjeka koji je napisao dnevnik o potonuću ovoga broda jer se nalazio na njemu u tim kritičnim trenucima, a učinio je to za svog tada trogodišnjeg sina, koji je bio otac Ingrid Pfeiffer. No, obojica su se spasila, a taj rukopis ostao je sačuvan u jednoj kutijici.
Ingrid ga je, saznajemo, prvi put pročitala kada je bila djevojčica od 12 godina. Sama se knjiga, kako je rekao Popović, sastoji od tih zapisa preživjelog čovjeka. Popović se ujedno zahvalio i pročelniku za kulture Istarske županije Vladimiru Torbici na pomoći prilikom objavljivanja ove knjige, odnosno njezinog prijevoda na hrvatski što potpisuje sam Popović.
Marija Smolica je kazala da je Baron Gautsch pojam za Rovinj, povjesničarima su uvijek zanimljive priče o njemu, a to je i izvanredna lokacija za ronioce.
Gracijano Kešac se zahvalio suizdavačima, Istarskoj županiji, Gradu Puli i Turističkoj zajednici grada Rovinja, a prisjetio se i izložbe o tome brodu koja je otvorena u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre. Kazivao je i povijesne podatke o tome brodu.
Na svoje posljednje putovanje isplovio je 12. kolovoza 1914. iz Kotora. Sljedećeg dana, 13. kolovoza 1914. u 11 sati isplovio je s Velog Lošinja izravno za matičnu luku Trst gdje je trebao stići u 18 sati. Sedam nautičkih milja od Brijunskih otoka u 14.50 sati parobrod je naišao punom brzinom na minsko polje. Nakon nailaska na minu, brod je potonuo šest nautičkih milja jugozapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini.
Kešac je naglasio da je tu bilo puno poginulih, točan broj nikada se nije saznao, no špekuliralo se da ih je oko tristo, da navodno brodom nije zapovijedao kapetan koji je bio u kabini s jednom damom, niti prvi i drugi časnik, nego treći časnik, a preživjele je i dalje pratila nesretna sudbina.
Ingrid Pfeiffer govorila je o tome kako Pula nije tužno mjesto za nju, a potom je naglasila da je njezin djed bio liječnik, a njezin otac je imao tada svega tri godine. Za te bilježnice je veže puno emocija. Pulu također doživljava emotivno, tu su njezin otac i djed izvučeni iz mora, ovdje je bio izložen leš njezine bake koja nije preživjela, a potom se rodila ideja da od svega toga kreira knjigu, kazala je Pfeiffer, inače ugledna germanistica.
U programu Autor čita autora predstavljene su knjige Igora Mandića "Oklop od papira: autobiografski saldakonti 1996.-2013." (V.B.Z.) i Teofila Pančića "39 dana lipnja" (Profil), a na način da je u ovoj dinamičnoj prezentaciji Mandić predstavio Pančića i obrnuto.
Med i teran
Mandić je već na početku predstavljanja rekao da je dijelom domaći, odnosno da mu je majka rodom iz Premanture te da se s Pančićem zna niz godina. Štoviše, Pančić je o njemu pisao pozitivne kritike i prije negoli su se upoznali
- Čini mi se da me polako dostiže, ja sam objavio tridesetak knjiga, a Pančić dvadesetak. Pančić je upio sve mirise i obrise regiona, donosi lepršavi stil u ovome djelu, sve je puno duhovitih usporedbi, njegov Mediteran je med i teran, rekao je Mandić.
Pančić je pak govorio da je u Hrvatskoj kupio stotine knjiga, ali da mu je najzanimljivija bila hrvatsko-srpski razlikovni rječnik. Za sebe je rekao da dobro govori hrvatski, da puno srpskih riječi iz toga rječnika nikada nije ni čuo, a kamoli upotrijebio. Sjetio se i jednog posjeta Mandiću i njegovoj supruzi i kako je vidio svoju knjigu u njegovoj radnoj sobi, te primijetio da je sve podcrtana i silno ga je zanimalo vidjeti što je to Mandić podcrtao. Govorio je i o svom prvom susretu s Mandićem, da je bio toliko ushićen da je putem prema kući izgubio šal koji mu je dan prije poklonila djevojka s kojom je tada gotovo prekinuo zbog toga.
Gost jučerašnjeg, pretposljednjeg Doručka s autorom bio je Marko Vešović, a s njime je Vojo Šiljak razgovarao o raznolikim temama na vrlo duhovit način.
Marko Vešović rođen je u mjestu Pape kod Bijelog Polja (Crna Gora), i to je bosanskohercegovački i crnogorski književnik koji živi i radi u Sarajevu. Šiljak se osvrnuo i na činjenicu kako to da je i bosanski i crnogorski, na što je Vešović kazivao o svojim korijenima i životnom putu. Tijekom razgovora, Šiljak se osvrnuo i na činjenicu da je to vrijedan pjesnik i romanopisac, urednik važne antologije BiH pjesništva. Vešović je kazao da je Tin Ujević bio jedini pjesnik iz ovih područja koji je bio europskoga formata.
Na upit je li je lakše voljeti ili mrziti, rekao je da je mrziti najlakša stvar, a da on jako voli poeziju. "Mržnja je dokaz da nemaš niti trunke mašte", kazao je. Osvrnuo se i na razne stereotipe, koje je definirao ne toliko važnim, jer svaki narod ima svoje prednosti i nedostatke, svoje oružje.
Šiljak je kazao i da je Lovrenović definirao Vešovićeve knjige kao "prvorazredni dokument o Sarajevu".
Tijekom razgovora, Vešović i Šiljak prokomentirali su razne aktualne pojmove, ne samo i ne striktno književne.
U petak navečer u prepunoj galeriji Cvajner održan je i program naslovljen "Kabaret Ljudmile Petruševske". Književnica je to koja pjeva i komponira, odnosno pjevačica koja ironizira, a ovu je spisateljicu New York Times proglasio najvećom ruskom živućom autoricom. (Vanesa BEGIĆ)