Na maloj sceni Istarskog narodnog kazališta-Gradskog kazališta Pula izvedena je nagrađivana predstava "Mrzim istinu!" u režiji Olivera Frljića i produkciji Teatra &td iz Zagreba. Radnja se događa u razdoblju od 1975. do 1992. u Travniku u kojem je Frljić, koji je i autor koncepta, odrastao.
"Mrzim istinu!" obračun je autora s vlastitom obitelji. Očito, Frljić je imao prilično traumatično djetinjstvo, unatoč tome što je u školi bio odlikaš, jer je pravo bojno polje ljudskih odnosa za njega bilo unutar četiri kućna zida u kojima je primao batine i pokušavao ostati pribran za vrijeme burnih svađa između tate i mame.
Barem tako se čini kroz predstavu u kojoj opet na maloj sceni pulskog kazališta imamo tu pošemerenu naraciju u kojoj se glumci bune protiv nametnutih uloga i replika jer po njima to nije bilo tako, ali autoru to ne smeta uvijek. I sami glumci i likovi koje igraju u predstavi pitaju se zašto ih autor predstavlja baš takvima, a predstavlja ih većinom u vrlo ružnom svjetlu i to pogotovo mamu Slađanu, iako se u početku čini da je glavni negativac osorni tata Dragan koji voli piti.
Doduše, Frljić nije ni sebe prikazao kao sveca. Naprotiv, iako nije teško suosjećati s njegovim psihološkim lomovima, njegov lik je beskrajno tvrdoglav i na trenutke upravo antipatičan. Te likove uvjerljivo su, s puno žara i entuzijazma, odigrali glumci od kojih ističemo Rakana Rushaidata kao oca, dok Ivana Roščić glumi majku, a Iva Visković sestru Marinu. Jako je dobar i Filip Križan, Fažanac sa zagrebačkom adresom, kao Oliver koji predstavu režira sa snopom papira dok se drugi glumci/likovi bune protiv njegove verzije događaja i pokušavaju promijeniti ono što on želi predstaviti svekolikoj javnosti.
Rushaidat nam se ipak najviše dopao jer je jednako uvjerljiv kao agresivni pater familias koji zna pokazati i svoje smireno, ljudsko lice, a njegova tuga je upečatljiva, primjerice, kada Oliveru pokušava objasniti da mu je braco umro na porodu.
Dramu u predstavi Frljić pojačava s puno dernjave i dugim pauzama, ubojitim tišinama kojima pokušava pojačati osjećaj nelagode. Predstava je mračna, čemu dodatno pridonosi prigušeno svjetlo, ali iz tog polumraka rađaju se i mnoge crnohumorne dosjetke tako da ima puno prostora za kiseli smijeh. Svjetlo su u predstavi uredili Miljenko Bengez, Damir Kruhak, Mario Vnučec i Boris Bogojević. Naravno, s obzirom na to da se predstava zbiva u Travniku, u Bosni i Hercegovini, početkom devedesetih na Frljićevu se obitelj reflektiraju i politički potresi. (Mladen RADIĆ)