Znate li ma za koju hrvatsku tvrtku koja je ovih dana izvezla robe u vrijednosti 42 milijuna eura, ili možda za neku sličnu investiciju u totalno obamrle hrvatske proizvodne kapacitete, ma čak i u trgovinu koja ovih kriznih godina jedina širi razvojna krila? Da, možda se negdje i krije takav proces, ali trend svakako nije. A upravo toliko u konačnici iznosi transfer hrvatskog nogometaša Luke Modrića iz londonskog Tottenhama u madridski Real. Puno, previše, nestvarno, abnormalno - samo je dio izjava što su širile s hrvatske društvene pozornice dok se komentiralo svu silu milijuna što su se obavile oko Modrićevih nogu.
- Znam da zvuči nevjerojatno, čak i pomalo šokantno, ali iznos transfera isplaćen za Luku Modrića je - vrlo isplativa investicija. Primjerice - procjenjuje se da je prošlotjednu utakmicu španjolskog Superkupa između Barcelone i Reala širom planete gledalo 1,5 milijardi ljudi. S obzirom na to da je riječ o prijenosu koji nije išao redovnim putem već isključivo uz doplatu, možete samo misliti kolika je bila zarada. Dakako - njezin nemali dio reflektirao se i na račune ova dva kluba, istaknuo nam je to na početku razgovora o fenomenu nogometnih transfera Robert Komen, bivši direktor HNK Rijeka, današnji predsjednik Udruge prvoligaša.
Prema njegovim riječima novac koji zarađuju najveći nogometni klubovi je golem jer im je popularnost - planetarna. Nemalo je tako engleskih klubova što imaju više od 10 milijuna registriranih članova, a stadioni su im rasprodani praktično za sve utakmice.
Nakon Modrićevog transfera hrvatska je javnost tako istovremeno ponosna jer je to najveći novac isplaćen za nekog hrvatskog igrača u povijesti, šesti najveći koji je ikad isplatio Real za nekog igrača, a Luka se tako našao i na 23. poziciji najvećih transfera svih vremena, ali i zbunjena: kako je moguće da, ma koliko bio dobar i naš, neki igrač vrijedi toliku svotu novca?
Pitanje je tim izraženije jer je Hrvatska u ovom trenutku zemlja u kojoj 300 tisuća nezaposlenih čeka novu "pošiljku" kolega što će im se s Jadrana, sa sezonskih poslova, pridružiti nakon što se pozatvaraju hoteli, kampovi i ostali "smještajni kapaciteti", odnosno zemlja sasvim sigurno - nesigurne budućnosti u kojoj se sanja i plaća od nekoliko stotina eura.
Kako bismo rasvijetlili temu basnoslovnih iznosa što se vrte oko nogometaških nogu, u pomoć smo pozvali i Predraga Račkog Pedu, jednog od najdugovječnijih i najuspješnijih hrvatskih nogometnih menadžera.
- Gledajte, razvoj nogometaša u našem je slučaju u velikoj mjeri prepušten samima sebi. Istina, baza je rad u klubu, trening i kvaliteta igre, ali ako iza svega ne stoje roditelji i povoljni ugovor s nekim od menadžera, karijera mladog nogometaša se neće razvijati u željenom smjeru. Ja u posljednje vrijeme jako malo radim s hrvatskim klubovima, a iako sam Riječanin, s domaćim nogometnim klubom nisam godinama imao ma kakvog posla - niti sam igrače prodavao, niti sam ih dovodio. Zahvaljujući ugledu u poslovanju što traje dulje od tri desetljeća danas uglavnom radim na međunarodnom tržištu, a svoje sam najveće transfere, kad su ovi prostori u pitanju, ostvarivao s "čileancima", reprezentativcima Jugoslavije što su 1987. godine postali prvaci svijeta u kategoriji U-20, ističe Rački.
Primjerice aktualni hrvatski selektor Igor Štimac je bio dugogodišnja Pedina akvizicija, tu je i Aljoša Asanović, zatim Robert Jarni pa Predrag Mijatović dok je njegov najveći novovijeki trofej Edin Džeko, reprezentativac BiH, golgeter što je Manchester City A kad je već tako, kad nam već ne ide poslovanje s metalskom, drvnom ili tekstilnom industijom, je li izgledno da Hrvatska postane sustavni - izvoznik nogometaša.
Ovih su dana za 4,5 odnosno 3,8 milijuna eura iz Dinama i Hajduka otišli Milan Badelj i Ante Vukušić. Je li dakle izgledno, kad su nogometaši već tako tražena i plaćena "roba" moguće sustavno proizvoditi igrače? (Edi PRODAN)
CIJELI TEKST U PRILOGU ZOOM DANAŠNJEG TISKANOG IZDANJA