Denis Handejel pobijedio je u ovogodišnjoj igri na rog koja se od davnina na Pepelnicu ili Čistu srijedu održava u Motovunu. Uz časti slavodobitnika u trajno mu je vlasništvo pripao rog do kojeg su natjecatelji dobacivali, a oslobođen je i participacije za večeru. Važnije od toga je što je njegovo ime upisano u knjigu koju pozorno i uredno vodi dugogodišnji zapisničar natjecanja Dušan Miljavac.
Oko 15 sati bez posebnog poziva 30 Motovunaca okupilo se da bi po tradiciji Pepelnice u ovom kraju zaigralo na rog. Ovo duhovito i zanimljivo natjecanje počinje kod gornjeg groblja i odvija se cijelom, više od dva kilometra dugom cestom do Kanala. Pravila igre su jednostavna: jedan natjecatelj baci volovski rog, a ostali mu svoje drvene palice nastoje dobaciti što bliže. Pobjednik je onaj kojem na cijeloj dužini staze to najviše puta pođe za rukom. Na početku igre prvi rog baca lanjski pobjednik, a to je ove godine učinio Dario Benčić.
Pred početak natjecanja svaki igrač položi kotizaciju, a od prikupljenog se iznosa na kraju priredi slavlje. Prije nego što baci rog, igrač najčešće po samo za ovu zgodu izmišljenom i što je moguće duhovitijem nadimku pozove sljedećeg bacača. Uz nove nadimke, primjedbe i šale, ali i vino koje se vozi za igračima, veselo društvo do sumraka uspije stići do Kanala. Ondje povjerenstvo, u kojem su Dušan Miljavac, Josip Štefanić i Željko Šćulac i koje s velikom ozbiljnošću prati cijeli tijek natjecanja, zbraja bodove i proglašava pobjednika, a sve što se dogodilo u svoju bilježnicu bilježi kroničar Miljavac.
Ove se igre stariji Motovunci sjećaju još od prije Drugog svjetskog rata i uvijek se igrala na Pepelnicu. Predaja kaže da je igra nastala prije više stoljeća iz dokolice dok je nekoliko ljudi čekalo suce za razgraničenje zemljišta između komuna Motovuna i Buzeta. Čekajući, jedan je od njih našao volovski rog oko kojeg su ostali počeli nabacivati grančice. Do ukinuća uskotračne pruge Trst - Poreč 1935. igralo se od kapelice sv. Petra u zidu Servitskog samostana do gostionice Piera Benvegnua nedaleko od željezničke stanice. Kad je pruga ukinuta, počelo se igrati do gostionice Francesce Cassano na Kanalu, podno Motovuna, do današnjeg restorana Cotić, a sada Ulicom Rižanske skupštine do raskrižja s cestom Karojba - Livade.
Nakon Drugog svjetskog rata, kad je Motovun ostao bez stanovnika, igra se nije održavala od 1947. do 1951., a zbog prometne nezgode 1961. je prekinuta, pa je tradicija gotovo zamrla. Na radost mlađih naraštaja uspješno je obnovljena 1980. godine. Otad je prerasla u događaj na kojem se okupljaju brojni Motovunci i njihovi prijatelji iz drugih krajeva. (Napisao i snimio M. RIMANIĆ)