Nastupi Nicka Vujičića, "čovjeka koji pomiče granice", Australca podrijetlom iz Srbije, i na slušatelja laika mogu imati terapeutski učinak, dok vjernici u njegovom obraćanju zasigurno pronalaze i vrlo snažne kršćanske poruke. Nedavno je njegove poruke u Rijeci slušalo pet tisuća ljudi.
- Hrvatska je jedna od onih zemalja koja se još uvijek oporavlja od svjetske ekonomske krize. Koji je vaš prvi dojam - kako se građani nose s nedaćama?
- Znate, nije Hrvatska jedina zemlja koju je kriza teško pogodila. Kriza je, recimo, posebno teško pogodila Aziju, tamo je porast samoubojstava zadnjih godina alarmantan. Susreo sam se s djecom i tinejdžerima, a moj je dojam da svi oni u svijetu imaju zajedničke probleme. Djeca svugdje plaču i galame, a u tinejdžerskim godinama poželjet će cigarete, alkohol, drogu i seks. Kasnije će žudjeti za poslom, novcem, pa će htjeti još više novca. Pokušavam apelirati na to da je od potrage za svim tim užicima puno važnija potraga za odgovorima na tri pitanja: tko mi, zašto smo ovdje i gdje ćemo biti kad završi naš zemaljski život. Kad budemo znali odgovore, bit ćemo sretniji. A kriza je možda dobar trenutak da preispitamo neke stavove i vrijednosti. Susreo sam puno bogatih ljudi, milijardere. Zar mislite da ih novac koji imaju čini sretnim i zadovoljnim!? Ne, ne čini ih!
- Prostor s kojeg vučete korijene nekoć je bio dijelom Jugoslavije koja se raspala u ratu. Čini se da su ljudi ovdje oduvijek posvađani religijski, nacionalno, ideološki... Na koncu, vaši su 60-ih pobjegli iz Jugoslavije jer su bili progonjeni?
- Da, nažalost, u pravu ste. Tijekom Drugog svjetskog rata puno je moje rodbine ubijeno. Kad je završio rat, proganjali su mog djeda, od smrti je pobjegao u Australiju. Kao što znate, ja sam porijeklom iz Srbije i znam da ni narednih nekoliko stotina godina ljudi ovdje neće moći oprostiti jedni drugima. Ali vjerujem da će stasati generacije svjesne činjenice da svi mi griješimo. Hrvati griješe, Srbi griješe i Australci griješe. Nema nacije na svijetu koja u svojoj povijesti nije pogriješila. Jednostavno, to je tako. Ali važno je znati oprostiti i pomagati svojim najbližima. Hrvati, kao i Srbi, moraju znati da je njihova veličina i snaga u tome da pomažu. Puno ćemo učiniti već onda kad Hrvati počnu pomagati Hrvatima, a Srbi - Srbima.
- Važnu ulogu u vašem životu odigrali su roditelji. Što znači biti dobar roditelj?
- Moji roditelji nisu znali da nemam ruke i noge sve dok se nisam rodio, što je, jasno, u prvi trenutak, za njih bio šok, ali nikad nisu odustali od mene. Zahvalan sam im što su me podučili da ne budem ljut zbog nečeg što nemam, već da budem zahvalan na onome što imam. Također, svojim roditeljima zahvaljujem i na velikoj ljubavi i podršci koja baš nikad nije izostala, što nije bilo lako, posebno dok sam bio dijete i tinejdžer. U školi su djeca željela znati što mi se dogodilo s rukama i nogama, suočavao sam sa zadirkivanjem, ali i vršnjačkim zlostavljanjem, osjećao sam se usamljenim, pa sam tonuo u velike depresije. S deset godina pokušao sam se utopiti u desetak centimetara vode u kupaonici. Svi mi u našim životima imamo svoje uspone i padove, ja i danas znam plakati, ali zagrljaji i podrška mojih roditelja još uvijek su tu. (Razgovarao Srđan BRAJČIĆ)
CIJELI RAZGOVOR S NICKOM VUJIČIĆEM ČITAJTE U NEDJELJNOM PRILOGU.