Želim napisati jedno pismo, možemo to nazvati uvjetno i pismom tuge, nostalgije. Radi se, poštovani Puležani, o Mornarickom parku, ako se još tako može nazvati najtužnija zelena oaza u našem gradu. Prolazio sam jednog dana kroz nekadašnji botanicki park u koji su tijekom stotinu godina naši pomorci donosili i sadili drvece iz cijelog svijeta i raznih obala koje su doticali njihovi brodovi. Drvece je zasadivano po slobodnoj površini onako nasumce, gdje su smatrali da ce mu biti lijepo, a gradu služiti na spomen i ponos na svoje mornare.
Pogledajte to drvece, nije ono sadeno u nekim redovima i po nekom sistemu. Zasadivano je tamo s najboljim namjerama i porukama. Na isti nacin je nastajala i Šijanska šuma plutnjaka. I to je stablo doneseno u Pulu i jedino mjesto na Jadranu gdje ga još ima je Tivat. I tamo su ga donijeli hrvatski pomorci. A mi kao da sve to želimo zaboraviti i obezvrijediti.
Podite malo u Mornaricki park ili u Šijanu pa cete vidjeti kako smo doprinijeli ocuvanju vrijednosti koje su nam ostavili pomorci. Oni su donijeli ovom gradu kulturu i tradiciju domoljublja, a mi im ni grobove ne znamo. Ovome želim dodati i jednu poveznicu iz davne 1952. godine.
Te godine, na odsluženju vojne obveze radio sam u Mornaricko-tehnickom institutu u Splitu s p. pukovnikom Ivom Gatinom koji je bio kadet na brodu "Viribus Unitis" u trenutku njegovog potonuca u pulskoj luci. Spasio se jer je u tom trenutku bio ukrcan na camac koji je prevozio mornare na izlaz. Godinu dana proveli smo zajedno u kancelariji na poslovima nedostojnim za jednog covjeka s tolikim iskustvom.
Ispricao mi je mnoge price iz života pomorca i vojnika. Tužno je bilo slušati da jednom mornaru nisu dozvoljavali da nosi mornarsku uniformu i zvanje kapetana fregate koje mu je pripadalo. Pricao mi je o punim džepovima raznog sjemenja i plodova neobicnih biljaka kao i sakrivanju sadnica koje su hrvatski mornari željeli donijeti u svoje krajeve.
Zamolio me da mu pošaljem žirove plutnjaka, što sam i ucinio po dolasku u Pulu. Njegova sestra, proslavljena slikarica Cata Duišin, dolazila je u Split sa svojim drugim suprugom, velikim Ivanom Ribarom. Nekoliko puta sam pripremao mali motorni camac i s njima plovio do Braca. Vodili su duge i tihe razgovore koje ja naravno nisam mogao cuti, a nisam se niti trudio…
Sada mi je došlo nekako da ovo sve ispricam, kada sam vidio u kakvom je stanju Mornaricki park i kada sam vidio da je položeno obilježje u spomen na potonuce broda na kojem je kao kadet bio moj dragi cika Ivo potpukovnik Gatin, kako se on znao javljati na telefon.
Želim podsjetiti na njega sve one koji su o njemu nešto znali ili upoznati moje Puležane s ljubavlju pomoraca koji su željeli da Pula bude lijepa i prijatna za život. Uložimo li malo truda i uredimo Mornaricki park i koji put obidemo Mornaricko groblje, mogli bismo odužiti dio duga poznatim i nepoznatim sugradanima iz davno prošlih vremena. (Svetozar Pejovic)