Jednom je g. Malnar u „Globusu" izmedu ostalog napisao: „Najgori je oblik robovanja kad si bolestan i ovisiš o lijecniku". Ja bih umjesto „lijecniku", koji su uglavnom u redu, ali pretrpani poslom, rekla: „medicinskom osoblju".
Dakle, sve je lijepo dok si zdrav. Onda, odjednom, podmuklo dode bez najave bolest i pocinju „muke ježove"; pretrage, uputnice, cekanje, šetanje od šaltera do šaltera, od ustanove do ustanove, lijecenje, bolnica... i tako to. Onda se navikneš, k'o magarac na batine, druge nema. Naoružaš se strpljenjem i strpljivo trpiš, cekaš...
Tako sam u petak, 8.lipnja došla zbog pretragu krvi u bolnicki laboratorij. Vec sam iz daljine vidjela da ljudi cekaju u redu sve do stuba. Zna biti više ljudi, ali se to dosta brzo riješi, cekaš oko pola sata i gotovo. Ali ne i tog petka. Stala sam u taj veliki red i cekala. Dok cekam vidim obavijest na vratima o narucivanju za neke posebne pretrage, tu spada i moja tumorska. Loš predosjecaj, ali mislim „pa to je moja doktorica sigurno imala u vidu".
Cekam, cekam, vec je prošlo i sat vremena. Jedva stojim. Ako sjednem, izgubit cu red. I uvijek svade oko onih koji pokušavaju izbjeci red, i ono: „nismo Vas vidjeli".
Dvije se godine lijecim u Puli i Rijeci, ali ovo sada je malo previše. Došla sam u 7 sati i 10 minuta. Red kao da se ne mice, bar onaj u kojem ja cekam. Ceka se u nekoliko redova (jedan za trudnice, invalide, djecu - tu ima najmanje djece i trudnica i "ostali"), drugi za hitnocu i upise (tek od 11 sati) i tu je najmanje hitnih, ostalo su "ostali", još jedan red (u razgovoru saznajem to su oni koji cekaju za pretrage za šecer), i moj najduži, koji se ne smanjuje. Tko formira te redove sumnjivih kriterija (uz prešutno odobravanje prezauzetog osoblja)? Cetiri šaltera, cetiri kompjutera i cekanje cetiri reda.
Napokon došla sam na red. Dajem uputnice. Slijedi neugodno iznenadenje: obicnu pretragu krvi mogu napraviti, a ovu drugu (tumorsku) ne; moram se naruciti! Kako? Zašto? Kažem sestri da ja nisam kriva što ne znam za obavijest, pa tu sam bila i 18.svibnja. Nema veze, to ne pomaže. Pokazujem uputnicu za KBC Rijeka, kemoterapija: 12.lipnja lijekovi, 13.lipnja dnevna terapija. Ne pomaže. Kažem neka me onda naruci za ponedjeljak. "A, ne", kaže, "tek krajem mjeseca". Ne mogu vjerovati, pa ne mogu dovesti u pitanje kemoterapiju. Neumoljiva je. Kaže neka nazovem iza 11 sati. Ali, to su dva vadenja krvi... Ništa.
Zbunjena i jadna upadam u jednu od kabina za vadenje krvi i žalim se sestri. Zapravo ne znam što da radim. Hocu li vaditi krv i onda opet... Vidjevši me tako zdvojnu, ona se diže i ode. Nakon kraceg vremena se vraca i kaže „Sve je u redu, sad cemo sve obaviti." Zahvaljujem. Mogu li odahnuti? Ne, tek kad dobijem nalaze, kad crno na bijelo vidim da je sve tamo, ali, po njih moram ici kod svoje lijecnice opce prakse.
Pitam se, mora li sve to tako? A kako mi je bilo lijepo kad sam sve to obavljala kod svoje lijecnice u blizini stanovanja - dok nije nastao problem zbog nabave bocica (za tumorsku pretragu) ili što slicno, više ne znam. Ovo u laboratoriju bolnicka je nocna mora, nešto na što se ne želim i ne mogu naviknuti. Uvijek te nešto saceka: nema reagensa, zaborave pretragu (za CA), nova pravila, uvijek strah što ce sad biti.
Zar nije dovoljno što sam bolesna? Pa ja barem cetiri puta mjesecno trebam nešto: uputnice, zatim redovna mjesecna injekcija B12, pretrage krvi, EKG i koji put ultrazvuk, a sve to moram uskladiti s Rijekom (u koju sam upucena s pulske ginekologije prije dvije godine na operaciju i onkološko lijecenje). Pa sam tamo i ostala, i mogu samo reci o njima sve najbolje. Jedan red za vadenje krvi, prednost imaju i onkološki bolesnici, punktiranje na licu mjesta kad je trebalo kod onkologa i drugo.
Može li se i ovdje u Puli tako? U pitanju su ipak bolesne osobe, za koje je sve navedeno veliko psihicko i fizicko opterecenje. S poštovanjem, R. M. (podaci u redakciji)