Zanimljivo je to da se još jedan portret socijalne a, rekao bih, prije svega moralne, slike ovog vremena, hrvatskog vremena, pojavljuje u trenutku kada je ta ista slika prepuna likova koji su odraz nas samih, a bome ni fotograf koji je snimio taj zajednički portret sa savješću nije baš čistog objektiva. To se najbolje vidjelo u novoj monodrami Vilima Matule, nastaloj kroz satirične, neki bi rekli suberzivne, materijale Siniše Labrovića, ili kroz knjigu vodič kako steći "Postdiplomsko obrazovanje" nakon što smo svi manje-više diplomirali na hrvatskoj školi preživljavanja s položenim testovima "snađi se, druže".
Iako ovdje govorimo o predstavi, monodrami u režijskoj zamisli Borne Armaninija i izvedbi Vilima Matule, uz glazbenu sulfraciju basista Vjekoslava Crljena, lišena svake scenografske i dramaturške forme te igrana kao jednosmjeran razgovor glumca samog sa sobom, uz nekoliko dobro sročenih dosjetki "Postdiplomsko obrazovanje" je više neka vrsta stand up zabave na temu starih štoseva i istrošenih simbola o svijetu podzemlja, kriminala i kriminalaca u odnosu na svijet nadzemlja, lopova i lopovština, koje tek simbolično povezuje nekakav Gogoljev kazališni simbol vječitog birokratskog moljca Jože Horvatića.
On je neka vrsta konstante stupova društva koji balansira između ovih dviju grupacija koje bez njegovih knjiga i dokumenata ne mogu, a ako ne surađuje s kriminalcima zamjerit će se njima, a ako ne sluša državne lopove, nastradat će pak od njih, i tako se taj kovitlac, evo, već više od 170 godina vrti od Gogoljeva "Revizora", preko Hadžićeva "Državnog lopova" do Labrovićeva "Postdiplomskog obrazovanja" - stalne slike naših vremena. Vilim Matula je publici poznat po sličnom projektu svog zamišljenog "Muenchausena", danas i sam u žrvnju javnosti u propitivanju svoje uloge kao najmlađeg člana CKSKH-a, jednog režima i sistema gdje se vuku repovi po onoj "pazi, tako da ostanem nevin", pa je svako moraliziranje zapravo opasan ulazak u "aferu indeks" gdje su mnogi došli na sumnjiv način do diplome.
O Matulinim glumačkim vještinama ne treba posebno lamentirati, ali da je ovo pomalo dosadna predstavica o lošim dečkima iz kvarta, na nulu ošišanih i s potpisanom robom zaštićenih, te s doskočicama o sportskoj zabavi muških i kućnim poslovima ženskih, u sat vremena ipak ne možemo a da u pomoć ne prizivamo Pervanove vic-asocijacije. Zapravo, monodrama i Matulina vještina bili bi korisniji da su na daske stavile reviziju društva, ili stalne pokušaje političara (kao nevjerodostojne kaste) da novim i novim restrukturiranjima sve opet ostane isto, a današnja revizija kaže da je radnička klasa gladna i bez glasa, dok je estrada sve glasnija i sitija. (M. ĆURIĆ; snimio N. LAZAREVIĆ)