Monfalcone, najsjevernija tocka na Sredozemnom moru, jedno je od središta talijanske brodogradevne industrije, to je grad radnika. Poput naše Pule, s još dužom tradicijom, urbani razvoj duguje radnickim kvartovima podignutim oko industrijskih hala i otmjenim stambenim zonama gdje su se smještali inženjeri, cinovnici, tehnicari, upravitelji. Panzano je radnicka gradska cetvrt o kojoj u svojim knjigama piše Sergio Davanzo, inženjer roden u radnickoj obitelji, pisac i slikar: "Izmedu nas radnika i njih cinovnika postojala je vidljiva granica, dva grada u jednom, s drugacijim navikama i pravilima", piše u jednom autobiografskom romanu.
Jednom je i Trst bio poput Monfalconea i radnicka cetvrt zaposlenih u velikim brodogradevnim postrojenjima razvila se oko brežuljka San Giacomo. Danas su ulice kvarta naseljene došljacima iz svih krajeva svijeta, nova je to radnicka klasa bez industrije. U Monfalconeu se tradicija nastavlja i brodogradilište Fincantieri, poznato po izgradnji velikih putnicko-turistickih brodova, svake godine privlaci na tisuce radnika s Dalekog istoka i iz naših krajeva, pretežito iz Hrvatske i Bosne.
Svako toliko izbije prosvjed i štrajk, prije nekoliko godina poginuo je tu mladi hrvatski radnik i svi su djelatnici stali, štrajkali solidarno zbog labavih mjera sigurnosti na radu, ubitacnog radnog vremena tijekom kojeg se iskorištavaju radnici iz neeuropskih zemalja bez pravih ugovora. Pridružili su se radnici brodogradilišta i grupici naših, hrvatskih radnika koji su zakinuti za placu: mjesecima su radili a nisu primili niti centa, i to zbog gnjusnih posrednika koji preko fantomskih poduzeca iz Hrvatske uvoze jeftinu radnu snagu.
Monfalcone je sasvim drugaciji od Trsta, u njemu živi višebojni svijet, razlicitih kulturnih i vjerskih obicaja, ali izgleda (barem meni) kao da se ta razlicitost u gradu lakše i bezbolnije prožima, stapa u primjetnu solidarnost, ili bolje, toleranciju. Istina, suživot je opipljiviji i zato je taj grad (istina, daleko manji od Trsta) sasvim drugaciji od veceg i poznatijeg susjeda (izmedu Trsta i Monfalconea tek je tridesetak kilometara udaljenosti).
Brodogradevna tradicija u Monfalconeu veže se za lošinjsku obitelj Cosulich koja se obogatila gradeci trgovacke i putnicke brodove za austrougarsku pomorsku velesilu iz 19. stoljeca. Lošinj je otok (istarski po kulturnoj i povijesnoj pripadnosti i identitetu) kapetana duge plovidbe i brodara. U Monfalconeu se tradicija nastavlja, pitanje je koliko ce još izdržati zbog sve vece konkurencije Kineza, Japanaca i Koreanaca.
Jedan kratki povijesni osvrt: iz tog grada nakon 1945. godine emigriralo je u Jugoslaviju Titovog socijalizma oko 2.000 radnika iz brodogradilišta, medu njima i veci broj brodogradevnih inženjera, tehnicara i cinovnika. Napustili su grad da bi u Jugoslaviji pomogli izgradnju novog društva.
Kada se 1948. godine Tito sukobio i raskrstio s Rusima druga Staljina, gotovo svi su radnici iz Monfalconea završili svoj revolucionarni put na Golom otoku kao ideološki otpad. Camili su na prokletom otoku nekoliko godina pa se vratili u zavicaj: normalno i tu docekani kao otpad, kao izrodi i izdajice. Tragican put radnika iz Monfalconea godinama je cuvana tajna, nitko o tome nije pisao nit govorio, sve do raspada Jugoslavije. Neki su medu njima ipak izdržali i ostali u Jugoslaviji, gradili i dalje brodove u Puli, Rijeci i Splitu.
U Monfalconeu je nakon Drugog svjetskog rata izgraden veliki prihvatni logor za izbjeglice iz Istre: barake su izdržale nekoliko godina. Veci dio Istrana napustio je grad jer tada rada u brodogradilištu nije bilo, neki su ipak ostali pa je danas Monfalcone, poput Trsta, grad s jakom istarskom zajednicom. No, tu se stvari oko Istre i povijesti 20. stoljeca konzumiraju s drugacijom, smirenijom i bezbolnijom probavom, nema nacionalistickih trzavica i ispada koji se i dalje primijete u Trstu. Možda i to valja pripisati brodogradilištu i radnickoj tradiciji.
Spomenuti pisac Davanzo opisuje rad u utrobi velikih putnickih brodova, svjetlucanje vlakana azbesta, zrak kontaminiran smrtonosnim mineralom. Njegov je otac umro od posljedica rada u brodogradilištu, u Monfalconeu se i danas umire zbog istih razloga.
Danas grad ima oko 28.000 stanovnika, postaje sve zanimljivije trgovacko središte: tamošnji trgovci osmislili su originalni sustav povezivanja trgovacke mreže u starogradskoj jezgri tako što su osnovali konzorciji koji se namjerava oduprijeti velikim trgovackim centrima koji nicu u predgradu. Logika je jednostavna: zašto ne umrežiti sve ducane i nuditi cijeli paket ponuda istom logikom kojom se stvaraju umjetni aglomerati? Cilj je stvoriti veliki prodajni centar u srcu starogradske jezgre s razlikom da je grad živa cjelina, autenticna zajednica, koja uz robu nudi i autohtonusvakodnevnicu.
Tamošnje gradsko kazalište uklopilo se u scenarij i predstavama pokušava izaci iz gradskih okvira nudeci program medunarodnog karaktera da bi primamio gledatelje iz susjednih krajeva, pa i preko granice.
Monfalcone (Tržic na hrvatskom, Falkenberg na njemackom) živi svojim životom priklješten izmedu Trsta s jedne strane i Udina s druge, središta prostrane furlanijske pokrajine. Prostor domaci ljudi zovu Bisiacaria, odnosno zemlja izmedu dviju rijeka: Isonzo i Timavo. Bisiacaria broji sveukupno oko 50.000 stanovnika, rade dobro vino i vrsni su preradivaci svinjskog mesa.
Slicnosti i povijesnih veza ima napretek i zato kad god imate malo više vremena, valja se zaustaviti. Uostalom, iznad Monfalconea je dan-danas moguce posjetiti utvrde iz Prvog svjetskog rata, grad nudi poseban program, a možda vam se dogodi bliski susret s avetima naših djedova i pradjedova koji su duž crte fronte patili
i ginuli.