I danas je bilo jako hladno, ali je sunce tu i tamo provirilo i zagrijalo. Prošlo je tjedan dana od razornog potresa i tsunamija. Sedmica dana koja je trajala neopisivo dugo.
Umor se polako javlja na licima ljudi i ja nisam iznimka. Napetost i neizvjesnost, svakodnevna potraga za namirnicama i gorivom te cekanje u dugackim redovima polako svima oduzimaju snagu, ali Japanci su još uvijek uljudni, ne bune se i trpe, cekaju i nadaju se boljem.
Ovakva svakodnevica trajat ce navodno još dva tjedna (kod nas u Akiti), a prednost ima opskrba izbjeglica hranom i gorivom.
U Akiti inace ima još stranaca osim mene, ali nažalost ne znam jesu li stigli otici ili su još ovdje. Ako su ostali, vjerojatno podnose cijelu situaciju kao i mi - u strahu i neizvjesnosti. Vecina stranaca ovdje predaje engleski u školama ili su studenti. Uciteljima je teško pobjeci i ostaviti svoje ucenike, a studenti vjerojatno imaju financijskih problema. Za one koji su stigli napustiti Akitu prije nadam se da su na sigurnom.
Upravo sam pokušala skupiti informacije kako - u slucaju najgoreg - napustiti Akitu. Avionom je skoro nemoguce, vecina letova je u pravcu Tokija, a tamo je neizvjesna situacija, aerodromi su prepuni. Za Koreju letova trenutno nema, za Osaku možda, ali morate nazvati i raspitati se. Vlakovi voze samo na sjever, ali zbog nestašice goriva možda samo još danas... Sa sjevera se ne može skoro nigdje. Problem je što se svi internacionalni letovi odvijaju preko Tokija, znaci za nas je situacija teška.
Nadamo se i molimo sve bogove svijeta da se nekako ti reaktori ohlade. Ah, gdje su sada ti svi superjunaci - supermani?
Japanci su upravo onakvi kakvima ih je u razgovoru za Glas Istre opisala gospoda Vunduk-Kuwahara - pristojni i druželjubivi. To je potpuno tocno. Mislim da svi trenutno razmišljaju samo o svojoj obitelji te što ce i kako dalje, ali još uvijek su pristojni i ne kukaju. I oni slušaju i gledaju kako mnogi stranci napuštaju Japan, oni su prvi koji mogu i smiju bježati... Mislim da su moji prijatelji, poznanici, suradnici u školi i na sveucilištu možda i malo sretniji jer smo mi još ovdje, jer nismo pobjegli, vec ovu neizvjesnost, strah i zimu dijelimo s njima. Mislim da je najteže i najbolnije kada morate gledati kako vas svi napuštaju, a vi ne možete.
Danas sam popricala sa susjedom koja ima kcer istih godina kao i naša Maja. Kaže da ima povjerenja u japansku vladu i da se nada da ce sve dobro završiti. Na moje pitanje što misli o tome što mnogi stranci napuštaju Japan, malo je utihnula i zamislila se, a potom je rekla da potpuno razumije da ti ljudi žele što prije otici kuci, na sigurno. I japanska vlada bi isto tako reagirala i evakuirala svoje gradane da se ovakav scenarij odigrao u nekoj drugoj zemlji. Onda se nasmijala i dodala: "Ali se nadam da ce se svi ti ljudi (stranci) koji sada odlaze vratiti i pomoci nam."
Da, i ja se isto tome nadam. Ali se isto tako nadam da cu nocas moci spavati mirno i da se necu morati buditi zbog manjih zemljotresa kojih je ovog tjedna bilo na stotine.