Goran Vojnović slovenski je pisac, pjesnik, scenarist i filmski redatelj hrvatskog podrijetla rođen 1980. u Ljubljani. Odlične kritike dobio je za svoj prvi roman "Čefurji raus!" iz 2008. godine. Jedan od najcjenjenijih slovenskih autora predstavit će sutra u 18 sati na pulskom Sajmu knjige svoj novi roman "Jugoslavija, moja domovina". To je ironičan naslov, posebno u slovenskom originalu (Jugoslavija, moja dežela). Roman je to traume, boli, osamljenosti u kojem svjetliju stranu ima Pula u kojoj su autor, a i glavni lik provodili idilično djetinjstvo.
- Romanu ste dali provokativan naslov. No, kolikogod on bio marketinški učinkovit, zašto ste na neki način svjesno zaveli čitatelje, budući da knjiga nije nimalo nostalgičarska, niti politički ideološki natopljena.
- Na neki način roman govori i o raspadu Jugoslavije, tako da mi se činilo da taj naslov ipak odgovara jednoj od tema romana. Svakako mi je bilo u interesu da stavim naslov koji će u Sloveniji privući pažnju, budući da mi se činilo da tema raspada Jugoslavije, rata na Balkanu, Balkana danas u Sloveniji baš i neće privući puno pažnje. Normalno, ljudi su odmah osudili knjigu; da je jugonostalgična.
- Kakav je Vaš odnos prema jugonostalgiji. Smeta li vas kad je ona, kako bih to rekao, jednoobrazna. U jednom ste intervju rekli da se "zadrte jugoslavenske komunjare nisu ni po čemu razlikovale od današnje nacionalističke i konzervativne desnice".
- Ta je jugonostalgija, ustvari, na neki način štetna. Ona idealizira vremena koja se ne daju idealizirati. Bilo je u Jugoslaviji, da se ne lažemo, i dobrih stvari, no idealizacija je po meni isto tako pogrešna kao i ova demonizacija koja dolazi zdesna. Potpuno pogrešna slika nekog vremena. S druge strane, jugonostalgija u kulturnom prostoru stvara prostore za nešto što je već odavno trebalo prepustiti prošlosti i samim time onemogućava da s tog područja bivše Jugoslavije u ovaj kulturni prostor dolaze neke nove, aktualnije, bolje stvari. Govorim o tome da u Ljubljani Parni valjak bez problema na račun te jugonostalgije napuni najveću dvoranu, dok T.B.F. teško dolazi do šire publike.
- Kako prekinuti mržnju na ovim prostorima? Žrtve su žive, još će dugo živjeti, a svatko ima svoje žrtve.
- Da, svatko ima svoje žrtve. Nalazili se u Srbiji, Hrvatskoj ili Bosni, svugdje vam se čini da društvo dopušta da se gleda iz pozicije tih žrtava; pristaje da taj pogled žrtve, naravno vlastitih žrtava, dominira prostorom. I ako govorimo o ćirilici u Vukovaru ili o ženama Srebrenice koje protestiraju protiv filma Angeline Jolie. Postoje manje ili više banalni primjeri, ali to u suštini pokazuje nemoć društva u suočavanju sa žrtvama. Nismo još sposobni nadvladati taj pogled jednom racionalnošću a da ne pogađamo osjećanja žrtava.
- I bez manipuliranja žrtvama?
- Točno, čega uvijek ima. Iskorištavati ih za neke svoje političke ili druge interese. Problem je u tome što malo pričamo o tome. Malo je iskrenog govora. Sve to potiskujemo jer svi dobro znamo što se tamo krije i što bi moglo izbiti na površini pa nam je draže da to ostaje negdje skriveno i pritajeno. Mislimo da je bolje šutjeti, a nije bolje. Koliko god osjećanja bila ružna i koliko god mržnje kriju, neće nestati šutnjom. S time ponavljamo grešku koju je počinila Jugoslavija i zbog koje se raspala.
- Jedan stariji čovjek, a nije desničar, zna mi reći: "Da je Jugoslavija valjala, ne bi se raspala".
- Pa tako i ja mislim, ali bih dodao - ne bi se onako raspala. Da je sve bilo u redu, ne bi se na onaj način raspala. (Zoran ANGELESKI)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU