U Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula izvedena je predstava "Moj sin samo malo sporije hoda" redatelja Janusza Kice, na tekst Ivora Martinića, u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih.
Priča se zbiva na 25. rođendan Branka (Vedran Živolić), koji je u invalidskim kolicima, s čime se njegova mama Mia (Ksenija Marinković) ne želi suočiti te susjedima govori da on samo malo sporije hoda. Predstava progovara o mnogo čemu, iako bi nama bilo draže da se fokusirala na jednu temu. Raspravlja se o ljubavi, životu, starosti, sreći, obitelji, invalidnosti, strahovima, sudbini da bi onaj glavni trenutak spoznaje dolazi kada Branko kaže "Mama, oprosti što ne mogu hodati. I više nikad neću hodati". Time je do kraja rasprsnut balon koji majka napuhava, kao što neki od likova napuhavaju balone na rođendanskoj proslavi koja je u startu osuđena na neuspjeh.
Da je Mijina racionalizacija uzaludna, jasno je od samog početka, tim više jer živi sa senilnom majkom Anom (Doris Šarić-Kukuljica) koja se na trenutke pokazuje bistrijom od svih ostalih likova. U cijelu priču upliće se i brbljava i simpatična Sara (Jadranka Đokić) koja se zaljubljuje u Branka i čija će velika životna energija itekako djelovati na njega.
Od ostalih likova tu su Doris (Lucija Šerbedžija), Brankova sestra, koja će shvatiti koliko je teško biti zaljubljen kada se osjeća strah od početka nečeg novog. Njoj će se u finišu priče pridružiti i njen odabranik Tin (Goran Bogdan). Zatim je tu bračni par, nervozna Mijina sestra Rita i smotani Mihael (Urša Raukar i Krešimir Mikić), dvoje različitih likova koji nekim čudom dobro funkcioniraju zajedno odnosno, kako kaže Mia, "dobro se trpe". Tu je i otuđeni muž Robert (Sreten Mokrović) te djed Oliver (Damir Šaban) od kojeg će Mia bezuspješno pokušati dobiti odgovor je li mu žao što je formirao ovakvu obitelj.
U predstavi ima dosta pauza, trenutaka tišine koji izazivaju nelagodu s obzirom na ne baš ugodne teme o kojima se progovara. Istovremeno, neke od tih nelagodnih situacija su upravo prilika za smijeh, i to ponajprije zahvaljujući zbunjenim i nespretnim likovima koji se baš i ne snalaze na životnom putu. Poruka predstave je, tako smo je mi shvatili, da se od vlastitog života ne može pobjeći, ali i da nikad nije kasno da ga se promijeni nabolje.
Publika je snažnim pljeskom nagradila glumačku ekipu, pogotovo Kseniju Marinković, Doris Šarić-Kukuljicu, Živolića i Jadranku Đokićku koji doista zaslužuju sve pohvale za interpretacije. Autorica scenografije je Slavica Radović Nadarević, kostimografkinja je Doris Kristić, uz asistenticu Martu Žeguru, za oblikovanje svjetla zadužen je Marinko Maričić, jezična savjetnica je Đurđa Škavić. Pjesmu "Moj sin" uglazbio je Frano Đurović, autorica fotografija je Mara Bratoš, grafičko oblikovanje napravili su Marino Krstačić Furić i Ana Tomić. U predstavi se čuje glazba Juna Miyakea, Toma Waitsa, grupe Muse i Tord Gustavsen Trija. (Mladen RADIĆ; snimio Andreas KANCELAR)